Nastup Bob Dylana je bio loš. Kažu, Dylan od sedamdesetih naovamo odrađuje koncerte za sebe, ne i za publiku. No, prolazi mu jer se od drveta ne vidi šuma i oprašta mu se jer je čovjek genij, navodno.

Znate onaj poluklišej o lijepim ženama i njihovim (ne)sposobnostima u krevetu? Takav je i Dylan. Čovjek zna da ga vole dovoljno da može na koncertima sviruckati s pol gasa totalno nerazumljivu glazbu koja bi trebala biti nešto kao njegove pjesme. Odsvirao je Tangled up in blue, a ja je nisam prepoznao, iako mi je omiljena?

S druge strane (doslovce), ‘organizatori‘ su se potrudili da useru sve što se usrati moglo. Da, gnjevan sam jer mi iz neobjašnjivih razloga nisu odobrili akreditaciju, iako su se iste bacale šakom i kapom na ulazu.

Da, svjestan sam da je cijena struje otišla u visine, ali to nije razlog da stišate razglas do te mjere da smo umjesto grmljavine slušali koncertnu mrmljavinu (powered by Bob ’snob’ Dylan)!

Također, ne bi vas ubilo da ste oslobodili izlaze pa da oni koji nisu zaspali na koncertu ne učine to u polusatnom redu pokušavajući doći do auta. A i ta fora s bonovima. Znam da nije vaša izmišljotina, ali je generalno najdebilnija stvar ikad.

Stojiš u redu da zamjeniš novce bonovima (proces koji uključuje izvraćanje novaca i prepiranje oko vrste bonova) da bi onda stajao u redu za vodu s okusom pive. Ok, što vam točno nije jasno? Stojiš u jednom redu, platiš i dobiješ pivu. Točka.

Eh, ali onda ne bi mogli krasti od ljudi. Daju ti bon od 20 kuna koji je dovitljivo proračunat jer 99 posto napitaka i hrane košta 15kn po komadu i ne možeš dobiti onih pet kuna natrag.

A onda su tu i naši vrli glazbeni kritičari kojima je u Školi za vrle glazbene kritičare rečeno da se u Dylana ne dira otvoreno, pa pokušavaju nekako izdaleka, eufemizmima reći da je njegovo vrijeme odavno prošlo i da je Forever young samo pjesma, ništa više.

Začudo, bio je velik broj Toi Toija pa barem tamo nije bilo gužve. Eh, da, i trava je fino mirisala i bila meka i podatna za bacati plastične čaše po njoj.