Ulaznica za koncert Marka Knopflera stigla je iznebuha. Frendov frend nije mogao na koncert zbog ispita i eto mene u Domu sportova na jučerašnjem koncertu o kojem mediji pišu čudne članke.

Prije sam slušao Dire Straitse, volim ih i sad poslušati, imaju odličnih stvari, svirka je na nivou, no nisam neki zakleti fan. Zato mi je nekako prije ulaza stalno na pameti bila ona uzrečica “Dosadan si kao dvostruki album Dire Straitsa”, neka se fanovi ne naljute.

U povezanom članku piše da je najviše bilo srednjovječnih muškaraca, a ja bih rekao da je najviše bilo srednjovječnih žena, posebice onih koje su bile ispred mene i klimale glavom (!?) kad bi netko doviknuo nešto. Ono, chill, na koncertu smo, ne na sprovodu.

Knopfler i ekipa fantastični. Prava muška svirka, kvalitetna, s mnogo instrumenata odlično usklađenih u mješavini škotskih ‘fidlerovki’, američkog bluesa i rocka te hrapavog glasa Marka Knopflera, vlasnika nekoliko rasnih gitara koje je izmjenjivao nekad i dvaput po pjesmi.

Prigovori su kasnije stigli na njegovu ‘rutinsku’ svirku, iako ne priznajem taj pojam rutinske svirke, što li je već. Kažu ljudi, nije imao nikakav odnos s publikom. Samo tu i tamo koji ‘thank you’, predstavljanje kolega na pozornici i to je to.

I što bi više? Da nam priča o politici i miru u svijetu? O tome kako voli Hrvatsku? Huh, jučer sam saznao da mu je prva žena bila Hrvatica. To možda objašnjava štošta, a možda ništa. Ja sam za to da šuti i pjeva, tj. svira, a ako se želi izraziti neka to učini kroz glazbu. I poslušao me. Čak mi je i ostvario glazbenu želju -Brothers in Arms na koju mi Hrvati patetično padamo.

Bob Dylan, here i come.

PS, Ire je također pisala o koncertu Marka Knopflera, a kod nje možete pogledati i videoisječke. Zaboravio sam spomenuti da su gorile u dvorani branile snimanje i fotkanje koncerta pa makar to radili i mobitelom! Ire, čuvaj se ruke zakona!

Izbor je, zapravo, jednostavniji nego što se čini. Koliko mi god Dire Straits bili dragi, preživjet ću ako ne vidim Knopflera uživo. Nekako mi je to ipak previše novaca za samo najboljeg člana benda, koliko god ovo čudno zvučalo.

S druge strane, zakasnio sam s akreditacijama za Vip in festival tj. za Nick Cavea, budući da me ništa drugo od ponuđenog ne interesira. Karata navodno još uvijek ima pa ne žurim, što bi mi se moglo odbiti o glavu. Cijena za jedan dan je 350 kn. Mislite li da je to previše za Cavea? Iskreno, dao bih i duplo toliko pa neću puno dvojiti. Kartu kupujem sutra, ako sve bude po planu.

Bob Dylan na Radar festivalu. Eh, Dylan. Njega ne planiram propustiti. Prijavio sam se za akreditaciju još prije mjeseca dana, sutra zovem organizatore da to i potvrdimo. Za slučaj da nešto pođe po zlu, recimo da neću biti zadovoljan i da ćete čitati o tome na ovom mjestu, ali i na batini, kako od milja zovem radno mjesto.

No, vjerovali ili ne, mijenjao bih svu trojicu za jednog - David Bowiea.