Par tisuća ljudi na vip INmusic festivalu gdje svira Nick Cave i baca fanove u delirij pomno odabranim repertoarom i 60-ak tisuća ljudi na Thompsonu gdje se seljače zalijevaju pivom?

Jako naivan zaključak: Eto kako znate da nešto ne štima u svijetu i u Hrvata.

Manje naivan zaključak: Ne postoji ravnopravnost i jednakost ljudi ni na kojem nivou.

Ispravan zaključak: Drago mi je što nije bilo puno ljudi. Imao sam više mjesta za ples.

Sinoćnji koncert Nick Cavea bio je blagdan za osjetila. Repertoar nije mogao biti bolji; od novih skakalica s Dig, Lazarus Dig! albuma, do klavirskih tužaljki poput Nobody’s baby now i Into my arms pa do nevjerojatno tankoćutnog i promišljenog (ili ispravno ishitrenog) kraja koncerta kad je kiša već počela poprilično jako padati - Stagger lee!

Dolazak na koncert kao u nekoj mizernoj američkoj teen komediji. Zapeo u prometu po izlijevu oblaka na zemlju, živčan došao do frenda, pa umalo imao saobraćajku jer Matiz ima UPS (ultra proklizavajući sistem) pa preko blatne livade išao na Otok mladosti, preskakao ogradu i gužvao se u redu za ulaznicu/bonove/razvodnjenu, odurnu i preskupu Tuborg točenu pivu/socijalne hot dogove… da bi onda brkati car izašao na stage i sljedećih sat (i sitno) učinio mi život ljepšim.

Žao mi je fanova koji iz /umetni sam/ razloga nisu mogli doći. Propustili su mnogo. Kao kad primjerice Cave pita kako se kaže “Thank you” na kroejšn što rezultira izrazom “Kuala” koji je kasnije uzvikivao…

PS, ljudi u vipovim bijelim kabanicama su izgledali kao ogromni spermići iz zabranjene Durexove reklame, koliko god si to ne željeli priznati.

U nastavku uživajte u jednoj novinarskoj popevki.

Zadovoljan sam komentarima i reakcijama na članak o ustašama i partizanima. Zbog tog članka i blogerske perspektive koja uglavnom nudi jednu stranu, uzeo sam jučer redakcijsku zadaću i s kolegom otišao na Thompsonov koncert na Trg. Snimili smo reportažicu od čijeg se naslova ograđujem, uhvatili raspoloženje i pokušali utvrditi je li taj bauk zapravo takav kakvim ga mi iz medija prikazujemo.

Zaključak? Je. Previše je tu nabrijanih emocija za moj ukus, previše nesigurnosti i jednog nivoa komunikacije koji sam, volim to vjerovati, prerastao. No, s druge strane, nije bilo previše incidenata. “Za dom spremni”, “Ubij Srbina” i slični visokointelektualni povici mogli su se čuti tek tu i tamo, u nekoj manjoj grupi ljudi. Je li to bilo zbog lokacije, zbog kiše i kašnjenja ili nećeg trećeg - ne znam, no drago mi je bilo vidjeti da se negativni nacionalizam nije pokazao u svom punom sjaju. Ipak, još je dalek put do “normalne” Thompsonove publike. A početna pogreška u logici je sljedeća - Thompsonovo nabrijavanje ekstremnog nacionalizma nije normalno. Kraj teme.

Dnevnik napornog korisnika

Prije otprilike dva mjeseca na blogu na Jutarnjem pojavila se jedna intelektualna paprat koja mi je uzrokovala mnogo problema. Super inteligentni mladić iz Njemačke, kao što ću kasnije saznati, počeo je širiti govor mržnje, a kad sam njegove komentare počeo brisati, u jednom je danu ostavio oko 200tinjak istih spam komentara.

Savjetovao sam se urednicima, policijom, a čak sam imao i problema s nekim priglupim “kolegama” koji su mi u svemu tome željeli još i napakostiti. Brisao sam komentare, on ih je ostavljao.

Kasnije se vraćao na svaki novi post i ostavljao uvijek iste ili slične komentare, no onda se moj [IRONIJA] super genijalni i dosjetljivi um[/IRONIJA] sjetio da bi se mogao poigrati postavkama. Shvatih da sam u zabludi što se tiče administracijskih moći te da imam pristup postavkama pa sam uključio moderaciju komentara i od tad mi je život lakši.

Dotični se preselio i na ovo mjesto, no i ovdje su ga dočekala zatvorena vrata. Ono što je jako zanimljivo jest to što on i dalje ostavlja komentare, iako se redovito brišu i uopće se ne pojavljuju online. Ovim ga putem pozdravljam i želim mu svako dobro.