Da sam odmah u četvrtak (kada sam ga gledao) pisao o novom Star Trek filmu rekao bih vam da je loš. Zapravo, brutalno bih ga popljuvao i nagrdio sve odreda; glumce, redatelja, scenariste… sve osim majstora specijalnih efekata izredao bih na stup srama, a onda bih se još obrušio i na nepoznatog nekoga tko je film preveo na hrvatski.

Live long and prosper, kultni vulkanski pozdrav spojenih (a opet raširenih) prstiju dotični je preveo “živi dugo i berićetno”. Ma mislim, berićetno? Jebalo ga to berićetno. Zna se dobro da prijevod ide “živi dugo i uspješno” i ne vidim razlog da se koristi ta riječ. Ona sama po sebi nije loša, naprotiv, urnebesno mi je dobra i kao nakon gledanja Red Carpeta - publika je naučila novu stranu riječ koju može suptilno ubacivati u rečenice i koristiti kao dosjetku.

No, dobro. Film.

Van konteksta Star Treka i poznavanja likova, odnosa i filozofije, film vjerojatno ne bi sjeo nikome. Kao što sam se i ja poprilično razočarao, pustio suzu trekkijevsku i prokleo patetičnu holivudsku megalomaniju koja svojim dolar zelenim prstima muti bistru rijeku originalnih Star Trek emocija.

Prije svega - likovi. U potpunosti su nerazrađeni i temelje se na lošoj glumi i imenu koje, navodno, treba kompenzirati manjak glumačkih vještina i prozirnu, jednodimenzionalnu interpretaciju. Osim imena (Kirk, Uhura, Scotty…) tu je i vanjština da popuni rupe sadržaja.

Zgodni, mladi, inteligentni nadljudi koji se ni ne zadišu kad se iz svemira u slobodnom padu obrušavaju na usko i vatrom okovano sletište. Na istom se potom iskazuju kao super snažni i borilački disciplinirani heroji. U jednom trenutku zapravo pomislite da gledate Star Wars, a ne Star Trek, jer jedna od mladih nada izvlači rasklopivi mač. Kao što je netko na Forumu dobro napisao - samo sam čekao da izvuče svjetlosni mač i baci se u borbu sa pobunjenim Romulancima koji fiziologijom, btw, poprilično podsjećaju na Sitha.

Taj Star Wars ton koji tijekom čitavog filma odjekuje negdje u pozadini zapravo i nije toliko čudan, ako uzmete u obzir izjavu redatelja da je film radio inspiriran George Lucasom i njegovim radom na Star Wars serijalima. Kad smo kod tonova, gomila brzih i eksplozivnih ratnih scena u ovom je Star Treku (što je rijetkost) u skladu s nama poznatom fizikom. Dakle, eksplozije u svemiru se ne čuju.

S druge strane, dotična crvena materija koja je glavno oružje pobunjenih Romulanaca iz budućnosti i kojom stvaraju singularitete, odnosno crne rupe kojima “usisavaju” planete iz osvete zbog slomljenog srca njihovog vođe uopće nije pojašnjenja. Što je tu čudno? Pa zapravo to što se fizika zvjezdanih staza u mnogočemu oslanja na dokazane ili teoretski moguće zakone koji zajedno čine jednu furistički smislenu cjelinu.

Mnogo je toga ostalo nedorečeno i razvoj scena ima tendenciju u potpunosti zbuniti, pa i razočarati gledatelja. Da, znam, film je o Kirkovim počecima i slaganju kockica u odnosima prve i vjerojatno najpoznatije posade daleko najpoznatijeg broda - USS Enterprisea. No, i tu su razočarali. To što Kirk slini za Uhurom koja se kasnije sasvim očekivano zbari s (mlađim) Spockom i što u filmu ima jedna tučnjava, a prije toga jedna adrenalinska vožnja mladog Kirka ni po čemu nije dovoljno da se razradi ideja neobuzdane kirkovštine čijom se hrabrom intencijom po tko zna koju put spašava poznati i nepoznati svemir od inteligentnih, razvijenih, ali opet divljački nastrojenih vrsta.

Redatelj je očigledno htio strpati i jedno i drugo u premalo prostora pa je dobio, odnosno dobili smo ono što vjerojatno nismo očekivali - slabašan bućkuriš.

Kirkova obuka nezasluženo je preskočena deux ex machina “tri godine kasnije” odskokom i pomalo me razočarala. Kao i sama priča, zaplet. Možda je u meni problem, možda mene živciraju i klasični ST nastavci u kojima vrijeme, temporalni poremećaji i “moraš to napraviti u budućnosti da bi spasio sebe u prošlosti” čine zaplet, no ne volim pretjerano razmišljati kad gledam Star trek.

Dobro, lažem, obožavam temporalnu kauzalnost, zbrku koju može prouzročiti i happy end mogućnost koju nudi, no onda je taj film trebao biti takav u potpunosti - trekkijevski, geekovski.

Ovaj to nije. Ma ne zbog toga što imaju sveukupno tri cool gadgeta kojima se igraju, već je film jednostavno masovan, prilagođen čitavoj obitelji; ocu koji je odrastao uz prve vide se žice koje drže brod i spužve umjesto kamenja na setu nastavke, mlađem sinu kojeg uzbuđuju scene borba i laserske pucnjave, kćeri koju Star trek u potpunosti ne zanima, ali je Kirk toliko sladak i zgodan da film nije mogla propustiti i majci koja je tu (ispričavam se na seksizmu) naprosto da se mali ne usere Coca-colom po novoj majici.

Možemo ih shvatiti, doduše. Osim što je čitava filmska industrija u krizi zbog (o)suđenih Pirate Bayjevaca vlada i ekonomska kriza pa treba nekako vratiti silne milijune uložene u specijalne efekete.

Koji su uistinu genijalni. Kamera se cloverfildovski okreće i trese, nema statike i jednodimenzionalnosti u vratolomnim scenama koje su izvrsne. Brodovi su moćni, brzi i okretni, na 33 posto jačine štita izduraju još nekoliko fazorskih pogodaka u ključne dijelove oplate. Čisti seks.

Što me sjeti; Kirk je u čitavih dva sata zbario samo jednu zelenoliku djevu što je i više nego razočaravajuće za fakera svemirskih gabarita, kakvog ga pamtimo.

A pamtimo i originalnog Spocka koji je, srećom, dugoživotni Vulkanac pa ga možemo očekivati i u sljedećem nastavku. U novom je ST-u odigrao ključnu ulogu, lik je oko kojeg se vrti fabula i koji snažno drži uzde prošlog i budućeg vremena, ali ne uspijeva ni u budućnosti, odnosno prošlosti, spasiti svoju rodnu planetu Vulkan. Mlađi Spock, vječito rastrgan između gena svoje ljudske majke (kladim se da nećete kao ni ja skužiti da je to zapravo Winona Ryder) i vulkanskog oca zapravo me se najviše dojmio.

Pobiju mu šest milijardi Vulkanaca i sasuju Vulkan u tamu crne rupe, a on se kulerski bavi svojim zadacima. Pravi ST časnik i Vulkanac koji ne dopušta da ga ponesu emocije.

Za razliku od mene kojeg, očigledno, muče iste dvojbe kao i u četvrtak tijekom i nakon filma.