Nastup Bob Dylana je bio loš. Kažu, Dylan od sedamdesetih naovamo odrađuje koncerte za sebe, ne i za publiku. No, prolazi mu jer se od drveta ne vidi šuma i oprašta mu se jer je čovjek genij, navodno.

Znate onaj poluklišej o lijepim ženama i njihovim (ne)sposobnostima u krevetu? Takav je i Dylan. Čovjek zna da ga vole dovoljno da može na koncertima sviruckati s pol gasa totalno nerazumljivu glazbu koja bi trebala biti nešto kao njegove pjesme. Odsvirao je Tangled up in blue, a ja je nisam prepoznao, iako mi je omiljena?

S druge strane (doslovce), ‘organizatori‘ su se potrudili da useru sve što se usrati moglo. Da, gnjevan sam jer mi iz neobjašnjivih razloga nisu odobrili akreditaciju, iako su se iste bacale šakom i kapom na ulazu.

Da, svjestan sam da je cijena struje otišla u visine, ali to nije razlog da stišate razglas do te mjere da smo umjesto grmljavine slušali koncertnu mrmljavinu (powered by Bob ’snob’ Dylan)!

Također, ne bi vas ubilo da ste oslobodili izlaze pa da oni koji nisu zaspali na koncertu ne učine to u polusatnom redu pokušavajući doći do auta. A i ta fora s bonovima. Znam da nije vaša izmišljotina, ali je generalno najdebilnija stvar ikad.

Stojiš u redu da zamjeniš novce bonovima (proces koji uključuje izvraćanje novaca i prepiranje oko vrste bonova) da bi onda stajao u redu za vodu s okusom pive. Ok, što vam točno nije jasno? Stojiš u jednom redu, platiš i dobiješ pivu. Točka.

Eh, ali onda ne bi mogli krasti od ljudi. Daju ti bon od 20 kuna koji je dovitljivo proračunat jer 99 posto napitaka i hrane košta 15kn po komadu i ne možeš dobiti onih pet kuna natrag.

A onda su tu i naši vrli glazbeni kritičari kojima je u Školi za vrle glazbene kritičare rečeno da se u Dylana ne dira otvoreno, pa pokušavaju nekako izdaleka, eufemizmima reći da je njegovo vrijeme odavno prošlo i da je Forever young samo pjesma, ništa više.

Začudo, bio je velik broj Toi Toija pa barem tamo nije bilo gužve. Eh, da, i trava je fino mirisala i bila meka i podatna za bacati plastične čaše po njoj.

Ulaznica za koncert Marka Knopflera stigla je iznebuha. Frendov frend nije mogao na koncert zbog ispita i eto mene u Domu sportova na jučerašnjem koncertu o kojem mediji pišu čudne članke.

Prije sam slušao Dire Straitse, volim ih i sad poslušati, imaju odličnih stvari, svirka je na nivou, no nisam neki zakleti fan. Zato mi je nekako prije ulaza stalno na pameti bila ona uzrečica “Dosadan si kao dvostruki album Dire Straitsa”, neka se fanovi ne naljute.

U povezanom članku piše da je najviše bilo srednjovječnih muškaraca, a ja bih rekao da je najviše bilo srednjovječnih žena, posebice onih koje su bile ispred mene i klimale glavom (!?) kad bi netko doviknuo nešto. Ono, chill, na koncertu smo, ne na sprovodu.

Knopfler i ekipa fantastični. Prava muška svirka, kvalitetna, s mnogo instrumenata odlično usklađenih u mješavini škotskih ‘fidlerovki’, američkog bluesa i rocka te hrapavog glasa Marka Knopflera, vlasnika nekoliko rasnih gitara koje je izmjenjivao nekad i dvaput po pjesmi.

Prigovori su kasnije stigli na njegovu ‘rutinsku’ svirku, iako ne priznajem taj pojam rutinske svirke, što li je već. Kažu ljudi, nije imao nikakav odnos s publikom. Samo tu i tamo koji ‘thank you’, predstavljanje kolega na pozornici i to je to.

I što bi više? Da nam priča o politici i miru u svijetu? O tome kako voli Hrvatsku? Huh, jučer sam saznao da mu je prva žena bila Hrvatica. To možda objašnjava štošta, a možda ništa. Ja sam za to da šuti i pjeva, tj. svira, a ako se želi izraziti neka to učini kroz glazbu. I poslušao me. Čak mi je i ostvario glazbenu želju -Brothers in Arms na koju mi Hrvati patetično padamo.

Bob Dylan, here i come.

PS, Ire je također pisala o koncertu Marka Knopflera, a kod nje možete pogledati i videoisječke. Zaboravio sam spomenuti da su gorile u dvorani branile snimanje i fotkanje koncerta pa makar to radili i mobitelom! Ire, čuvaj se ruke zakona!

Izbor je, zapravo, jednostavniji nego što se čini. Koliko mi god Dire Straits bili dragi, preživjet ću ako ne vidim Knopflera uživo. Nekako mi je to ipak previše novaca za samo najboljeg člana benda, koliko god ovo čudno zvučalo.

S druge strane, zakasnio sam s akreditacijama za Vip in festival tj. za Nick Cavea, budući da me ništa drugo od ponuđenog ne interesira. Karata navodno još uvijek ima pa ne žurim, što bi mi se moglo odbiti o glavu. Cijena za jedan dan je 350 kn. Mislite li da je to previše za Cavea? Iskreno, dao bih i duplo toliko pa neću puno dvojiti. Kartu kupujem sutra, ako sve bude po planu.

Bob Dylan na Radar festivalu. Eh, Dylan. Njega ne planiram propustiti. Prijavio sam se za akreditaciju još prije mjeseca dana, sutra zovem organizatore da to i potvrdimo. Za slučaj da nešto pođe po zlu, recimo da neću biti zadovoljan i da ćete čitati o tome na ovom mjestu, ali i na batini, kako od milja zovem radno mjesto.

No, vjerovali ili ne, mijenjao bih svu trojicu za jednog - David Bowiea.