Zapravo se radi o Twitteru i časopisu Wired koji u kolovoškom broju (Hvala ti Bože na Mygazines.com) donosi priču o ženi zvanoj Julia Allison. Riječ je o osobi koja je odlučila biti poznata i iskoristila internet (a potom i ostale medije) da to i postane. Nešto kao naš Dario.

Analizirajući njenu slavu i načine na koje je do nje došla, ekipa iz Wireda upitala je nekolicinu super-mega-važnih twitteraša za savjet o tome kako twitter status treba izgledati. Što se našeg virtualnog socijalnog tržišta tiče, nekako imam osjećaj da se Twitter kod nas nije toliko snažno primio kao što je to slučaj sa Facebookom, pa onda ova dva savjeta kod nas više vrijede za Facebook.

Every single Twitter post you write should be something that could get you laid, ruin a marriage, or bring a tear for a fat little kid’s eye.

Joshua Allen

Twitter is a community. It’s not all about you. Engage your peers by asking them questions. You don’t have to actually read the answers.

Micki Krimmel

Svaki se administrator na svom sajtu susreće s posebnom vrstom korisnika koji su dovoljno inteligentni i obrazovani da se spoje na internet i komentiraju, ali im nedostaje kulture, manira, takta, pristojnosti, razuma i empatije da bi njihovi komentari bili vrijedni postojanja. Takvi članovi su smrt za sve internetske zajednice, posebice one bazirane na nekoj vrsti newsa. Dobro poznata priča o ustašama i partizanima, Dinamu i Hajduku, HDZ-u i SDP-u; ljudi bez definiranih životnih vrijednosti kojima je sva radost svijeta nekoga izvrijeđati preko neta.

Na portalu Sutra.hr svaki komentar i članak se može ocijeniti plusom i minusom. To je bila prva opcija kao dio sustava za rangiranje korisnika. Kasnije je sustav komentiranja unaprijeđen i uz minuse i pluseve instalirana je opcija odgovaranja na pojedini komentar, a potom i sedam (ako se ne varam) varijacija crne boje, od normalne prema blijedoj za daljnje odgovore na pojedini komentar. Na taj se način pokušala spriječiti svađa. Tehnički koliko i psihološki element koji ima i svojih mana, a koje su vidljive u trenucima kada korisnici suvislo odgovaraju jedni drugima na komentare, bez vrijeđanja.

Na spomenutom portalu postoji jedna mala zavjera nekolicine korisnika koji se izražavaju isključivo minusima. Ta primitivna forma djelovanja zadovoljava njihove niskointelektualne potrebe. Naime, navedeni korisnici prije par su mjeseci odlučili bojkotirati zdrav razum i od onda se logiraju s desetak različitih nickova i minusiraju sve što se minusirati može.

Do jučer nismo znali kako im stati na kraj jer nismo mogli pratiti tko točno minusira. Zahvaljujući novom upgradeu portala Sutra.hr, odnosno vrijednim web developerima iz Nivas ekipe, administracijski posao od jučer je bitno olakšan. Klikom na strelicu pored ocjene pojedinog članka ili komentara vidljiva je lista osoba koje su dale plus, a koje minus, pa kad vidite usera koji na svaki komentar i na svaki članak mahnito daje minuse bez obzira na kvalitetu članka ili komentara, onda znate da je riječ o minusaru vulgarisu, nametniku koji vapi za bannom.

Posljednjih se dana u domaćoj blogosferi vode zanimljive diskusije vezane uz pokretanje Hrvatske blogerske organizacije. Tu se negdje poteglo (tj. ja sam ga potegao) pitanje o tome je li blog isto što i građansko novinarstvo? Što vi mislite? Laiku u blogerskim vodama to bi pitanje trebalo biti nerazumljivo, no blogerima bi trebalo biti jasnije da razlika postoji i da je upečatljiva. Pokušat ću ilustrirati uz kratko pojašnjenje.

Blog je medij u kojemu ja (subjektivno) pišem o sebi i svojoj okolini, bilo da je moja okolina politika ili rezbarenje. Novinarstvo je profesija čija je zadaća informirati, zabaviti i educirati i koja se može staviti u profesionalne okvire. Blog nitko ne može (ni ne treba, u tome je čar) kontrolirati odgovara li profesionalnim kriterijima (istinitost, preciznost, objektivnost…)

Građansko novinarstvo je ono što je zajedničko blogu i novinarstvu. Pojavljuje se periodično. Kad osoba koja ili je vijest ili ima vijest nastupa u javnosti iz pozicije blogera. Svjedok događaja koji je uz tehnologiju postao reporter.

Mislite li da je građansko novinarstvo, novinarstvo, građanski aktivizam i inicijative, te blogovi jedno te isto? Nipošto. Pristup je u potpunosti drugačiji.

Ali doslovce. Sinoć nešto prije ponoći kroz otvoreni prozor u sobu mi je uskočila ogromna tigrasta mačka! Sjedim pored stola, noge na krevetu, slušalice na ušima i koncetracija usmjerena na neko štivo kad li se neman došulja s leđa! Priznajem, obnevidio sam od straha… jer ne bi to bilo čudno da sam u prizemlju kuće u Sv. Nedjelji, ali ja sam na sedmom katu na Savici, huh? Prefrigana ljepotica poluduge dlake začas se udomaćila, skočila mi na krilo i naumila odrijemati jedno vrijeme. Napravio sam joj sendvič od srijemske i sira, ali nije bila baš nešto oduševljena. Izdrapala me, ostavila kilogram dlake i pobjegla kroz prozor prije nego sam je uspio uhvatiti i odlučiti što napraviti s njom. Nadam se samo da nije pala sa sedmog kata jer, iako je mačka, sumnjam da bi preživjela.

Nego, članci iz starih brojeva PlanaB mogu se čitati na webu. Naravno, s par mjeseci zakašnjenja. Teme iz trećeg broja su online, a među njima i moj prvi tekst (G.G. Marquez) za PlanB.

Borivoj Radaković ove će jeseni predstaviti novi roman naziva “HBLJ” odnosno “Hrvatski bedem ljubavi”. To nije bilo kakav roman. To je rimovani roman. Evo što kaže Radaković za Večernji list zašto je odabrao tu formu.

Meni motivacija uvijek ide prvenstveno iz jezika i nosi me putanjama koje nekad znam unaprijed, a nekad ne. Nemam uzora osim u jednome – u jeziku Kur’ana koji je veličanstven, gotovo savršen u zvukovitosti. Osim toga, toliko sam zgađen suvremenom produkcijom amatera, što otužnih blogerčića koji sami ne pročitaju svoj vlastiti tekst što isfabriciranih genija koji drndaju po tipkovnicama i ispisuju svoje mudrolije a da nemaju ni znanja niti osjećaja za jezik i književnost, da želim napraviti distancu – hajde, dječice, pokušajte nešto na nekom putu kojim nitko prije vas nije kročio. Bezbroj je epigona, vrijeme je potpunog manirizma, a meni je od toga mučno. Zato malo tehniciram, tek da se vidi razlika u kategorijama.

Obratite pozornost na boldane riječi čovjeka (inače mi vrlo simpatičnog) koji piše roman u rimi. Uviđate li ironiju? Hipertekstualni roman bi bio nešto novo na domaćoj sceni, ne i roman u rimi.

Kad smo već kod amatera, moram se pohvaliti: jučer mi je napokon stigla knjiga The cult of amateur - how today’s internet is killing our culture Andrewa Keena. Zašto Keen misli da web 2.0 uništava kulturu, pročitajte u jednom od sljedećih brojeva PlanaB. Javim detalje.

Novi PlanB od danas se može nabaviti na kioscima, a u njemu, kao i svaki mjesec do sad, uvijek neko zanimljivo štivo. Na naslovnici se nalazi Kazuko Kono, mlada Japanka koja već dulje vrijeme živi i studira u Hrvatskoj. S njom je razgovarala Stela Jelinčić u svojoj Demode na mode rubrici i priznajem, iako nisam fan slatkih japanki koje se ševe za Gucci torbice, intervju je odličan, a Kazuko mi se poprilično svidjela.

Skrećem vam pozornost i na folklorni sadržaj, a to su članci Nikole Krajačića o folkloru te Priče iz riječnih dubina mojih dragih prijatelja i kolega Mile Batinice (ime nije izmišljeno!) i Borisa Kovačeva. Stranicu dalje nalazi se priča Igora Rogineka o Amišima, a ono što mi je još zapelo za oko je izvrsna priča Igora Kokoruša aka Lebowskog - Novinar 1. 0

Mojih tekstova u ovom broju slabo, tek osvrt na četiri godine bloga u Hrvata te intervju s Damirom Sabolom (osnivač Iskon interneta) o CRANE-u, prvoj hrvatskoj mreži poslovnih anđela. To je što se tiče PlanaB.

Htio bih vam skrenuti pozornost na slučaj Webstrategije vs. Meshconference. Ukratko, ekipa iz Webstrategije (nadolazeće web konferencije) je iskopirala dizajn i kod portala kanadske web konferencije. Marketing odjel Webstrategije činjenicu da su plagirali tuđi site komentirali su sljedećom rečenicom:”Ne možemo vam ništa reći obzirom da se radi o marketinškom istraživanju.”

Osim ako ne pripremaju predavanje na temu “Plagijat kao marketinško sredstvo i forma”, ne vidim baš nekog suvislog objašnjenja. Ljudi ne vole biti dio tajnog eksperimenta. Posebice ne marketinškog.

Servis Press.hr počeo je s radom. Ako sam dobro shvatio, radi se o domaćoj verziji servisa PRweb.com. Kolege novinari iz Karlovca koji stoje iza ovog projekta kažu da je Press.hr “središnji nacionalni press release i PR servis koji na jednom mjestu objavljuje sva priopćenja, objave, najave, pozive i druge obavijesti… namijenjene novinarima i medijskim kućama.”

Korištenje servisa je besplatno za sve korisnike, a financirat će se iz komercijalnih objava te političkih za vrijeme predizborne kampanje. To je razumna odluka i nadam se da im neće pasti na pamet postaviti floating bannere jer ću povući sve riječi hvale.

Press.hr nije vizualno upečatljiv, ali je jednostavan za korištenje. Ima odlično napravljenu navigaciju i logične parametre pretraživanja, a ispod svake objave nalaze se prilozi, iskaznica objavitelja te PR podaci za vezu.

Ono što mi se ne sviđa je (RSS ipak postoji) neupečatljivo dizajniran header. Mislim da su trebali igrati na direktniji kopirajt poput: “Sve PR objave na jednom mjestu“, no budući da mu namijena nije za šire pučanstvo, već za ljude koji će na prvi pogled shvatiti o čemu je riječ - može proći.

U svakom slučaju, ne sumnjam u korisnost i posjećenost Press.hr servisa i želim im sreću u radu.

Otkako na webu zarađujem za život svaka mi je minuta provedena online vezana uz posao. Ako ne pišem članke, uređujem, moderiram ili komentiram sadržaj na Sutra.hr (prvi knot portal u Hrvata o kojem ću jednog dana napisati knjigu), onda čitam domaće i strane medije. Njuškam po raznim blogovima, skidam pdf-ove i gledam prezentacije na jebitou, a sve vezano uz medije, marketing, novinarstvo. Dakle, stručna literatura za stručno usavršavanje.

Ako ne radim ništa od navedenog, onda kopam neke teme za PlanB (uskoro Borja, uskoro) ili se registriram na razne servise i pokušavam shvatiti što ih čini toliko jednostavnim i atraktivnim. Pa gledam kakva im je reklama i kombiniram, razmišljam kako ću se jednog dana obogatiti na nekoj upečatljivoj ideji. Ili kako ću barem nešto sitno zaraditi, kao na Uključi se natječaju za izradu naslovnice Metroa. Imam genijalnu ideju, al’ bezvrijedna je jer mi je realizacija mlohava. Pa koristim Photoshop tutoriale na webu. Razvijam i tu vještinu, za sad vrlo neuspješno, hvala na pitanju.

Zapravo jedino ‘zabavno’ što radim je F5 na Diggu i Facebooku te komunikacija s ljudima putem FB chata ili Gtalka, a koju redovito srežem jer, eto, na webu sam samo zato što radim pa sam redovito u gužvi. Kad sam offline velika je vjerojatnost da pišem neki članak ili čitam nešto opet vezano uz posao. (Btw, uskoro stižu prve tri preporuke u sekciju Books)

Pa mi je danas palo na pamet; gdje nestade bezbrižno surfanje? Noći i dani na forumima i chatovima, bezbrižno bloganje i socijalizacija koja nije završavala sa “sorry, u gužvi sam”, nego s pivom u RL? Gdje nestade rokenroll?

Redizajnirali smo portal Sutra.hr. Točnije, napravili smo nešto kao facelifting, a pravi redizajn će doći nakon par mjeseci, kad za njim osjetimo potrebu. Neke od novosti nabrojane su na samoj stranici, no radije bih da ih otkrijete sami.

Cijeli je taj projekt zapravo jedna nevjerojatna priča i mogao bih satima govoriti o radu u velikoj firmi, prednostima i nedostacima, no nema smisla - stvari su takve kakve jesu. Najveći problem Velikih svakako je tromost te ljudi koji ping-pongaju odgovornost. Da je Sutra.hr startup nekolicine blogera, stvari bi bile bitno drugačije, no ne nužno lošije ili bolje.

Sutra.hr imao je nelaku zadaću probijanja misaone barijere novinara

Teško mi je biti objektivan. Uglavnom zato što smo “nevoljeno dijete EPH-a”, kako nas je nazvala jedna forumašica, inače i sama zaposlenica te firme. Zbog nje i sličnih osoba u EPH-u, ovaj je projekt od početka na “zlu” glasu. Puno je tu negativne energije uloženo u oblajavanja i podmetanje nogu.

Istina je, naravno, uvijek drugačija. Istina je da je Sutra.hr probio led za ono što se zove Multimedijski desk koji je napokon počeo funkcionirati. Sutra.hr je zaslužan i da se EPH TV napokon pokrenuo, da novinari prihvate kameru i video prilog uz tekst kao normalnu stvar…

Sutra.hr je, i sad bez imalo lažne skromnosti, zaslužan da se ostale novine i portali u kući više prilagode vremenu u kojem živimo. Bilo je ljudi koji su vikali kako 20 godina rade isto i kako ih nitko neće poučavati novome, a sad jedva čekaju uzeti kameru u ruke, napraviti reportažu koju će objaviti uz tekst, a koji opet ne može biti isti kao prije dvadeset godina. Ekipa redakcije Sutra.hr morala je doslovce glavom probijati taj led.

Burna povijest prije početka s radom

Isprva smo trebali biti novine tabloidnog tipa s istaknutim imenima istraživačkog i reporterskog novinarstva te isključivo user generated portal gdje bi priče nastajale; plaftorma za sakupljanje “grubog” materijala. Taj je koncept iz tehničkih razloga promijenjen, novine će i dalje biti u tiskanom izdanju, ali kroz sve ostale tiskovine u kući.

Portal je stoga dobio nešto drugačiji koncept, ali je izgledom ostao isti (španjolski dizajn za napredni news portal), apsolutno neprimjeren za novi koncept koji smo nas troje (imena neću spominjati bez dopuštenja) osmislili tijekom dva naporna dana i dvije neprospavane noći. Ekipa iz Nivasa tada je dobila nezahvalnu zadaću prilagoditi postojeći dizajn u nešto treće i naš mali “monstrum” je rođen. Što je bilo između jednog će dana završiti u self help bestseleru Dobiti sijede u 21. godini.

Prozračniji dizajn s mnogo više sadržaja

Danas smo izašli s novim dizajnom iz kuhinje spomenute ekipe. Dodali smo nešto novih funkcionalnosti, detalja i sitnica, a svako malo će nešto biti upgrejdano. Zapravo se najviše veselim novom sustavu komentiranja kojeg se ni Digg ne bi posramio. Dobro, samohvalit ćemo se kad ga osposobimo.

Novi je dizajn prozračniji, stranica lakše diše, ima više sadržaja (što je bila najveća zamjerka, iako i dalje ističemo da nismo news portal i da nam broj vijesti nije presudan) i sve je nekako modernije, oku ugodnije, jednostavnije za korištenje. No, tu prosudbu ostavljam vama.

Još ću samo dodati kako smo svakim danom sve posjećeniji i komentiraniji, uz minimalni marketing - pokoji banner i predobru akciju I tebe se tiče strelica za očevid koje su ljudi doslovce razgrabili.

PS - vidimo se sutra na Caveu!

Zadovoljan sam komentarima i reakcijama na članak o ustašama i partizanima. Zbog tog članka i blogerske perspektive koja uglavnom nudi jednu stranu, uzeo sam jučer redakcijsku zadaću i s kolegom otišao na Thompsonov koncert na Trg. Snimili smo reportažicu od čijeg se naslova ograđujem, uhvatili raspoloženje i pokušali utvrditi je li taj bauk zapravo takav kakvim ga mi iz medija prikazujemo.

Zaključak? Je. Previše je tu nabrijanih emocija za moj ukus, previše nesigurnosti i jednog nivoa komunikacije koji sam, volim to vjerovati, prerastao. No, s druge strane, nije bilo previše incidenata. “Za dom spremni”, “Ubij Srbina” i slični visokointelektualni povici mogli su se čuti tek tu i tamo, u nekoj manjoj grupi ljudi. Je li to bilo zbog lokacije, zbog kiše i kašnjenja ili nećeg trećeg - ne znam, no drago mi je bilo vidjeti da se negativni nacionalizam nije pokazao u svom punom sjaju. Ipak, još je dalek put do “normalne” Thompsonove publike. A početna pogreška u logici je sljedeća - Thompsonovo nabrijavanje ekstremnog nacionalizma nije normalno. Kraj teme.

Dnevnik napornog korisnika

Prije otprilike dva mjeseca na blogu na Jutarnjem pojavila se jedna intelektualna paprat koja mi je uzrokovala mnogo problema. Super inteligentni mladić iz Njemačke, kao što ću kasnije saznati, počeo je širiti govor mržnje, a kad sam njegove komentare počeo brisati, u jednom je danu ostavio oko 200tinjak istih spam komentara.

Savjetovao sam se urednicima, policijom, a čak sam imao i problema s nekim priglupim “kolegama” koji su mi u svemu tome željeli još i napakostiti. Brisao sam komentare, on ih je ostavljao.

Kasnije se vraćao na svaki novi post i ostavljao uvijek iste ili slične komentare, no onda se moj [IRONIJA] super genijalni i dosjetljivi um[/IRONIJA] sjetio da bi se mogao poigrati postavkama. Shvatih da sam u zabludi što se tiče administracijskih moći te da imam pristup postavkama pa sam uključio moderaciju komentara i od tad mi je život lakši.

Dotični se preselio i na ovo mjesto, no i ovdje su ga dočekala zatvorena vrata. Ono što je jako zanimljivo jest to što on i dalje ostavlja komentare, iako se redovito brišu i uopće se ne pojavljuju online. Ovim ga putem pozdravljam i želim mu svako dobro.