5. Let 3 i zaista bijedan pokušaj pokazivanja pubertetskog otpora

Nekolicina relativno netalentiranih glazbenika koji zajedno rade jednu relativno lošu glazbu čine vrhunac alternativne (i) kulturne (u pravom smislu) hrvatske scene na način da učestalo spominju riječi ‘pička’ i ‘kurac’ te da pritom ispaljuju čepove iz guzice. Ne vidim u tome satiru, ironiju ili otpor prema zlim vladajućim strukturama i kapitalističkim oportunistima koji zatiru prave umjetnosti i ljudske vrijednosti na uštrb zdravog razuma. Razina ‘umjetnosti’ i komentara na razini su jedne, primjerice, Vedrane Rudan; dakle, daleko ispod bilo koje dostojne razine. Odbijam vjerovati da se kulturna i alternativna svita, kojoj bi jedini cilj trebao biti inteligentna provokacija u nakani promjene okoline i društva, može svesti na nekoliko ‘pičaka’ i ‘kuraca’ kao da to ima ikakav učinak. Ne priznajem pritom ni ‘argument’ kako nema ‘dublje’ poruke u javnom prostačenju, već kako su ‘pička’ i ‘kurac’ na javnoj televiziji dovoljno snažne poruke koje prenose sasvim jasnu ideju; smetaju nam proste riječi, a dopuštamo ubojicama da hodaju ulicama. Otkad je spuštanje na nečiju razinu samo kako bismo mu glasno rekli da je budala oruđe intelektualaca?

4. Književna elita kojoj Nives Celzijus viri iz šupka

Uloviti korak s vremenom konzervativcima je oduvijek bio problem. Činjenica da se odnosi snaga i percepcije mijenjaju neovisno o snazi i postojanosti neke tekovine nikako da dođe do mozga djelu ljudi koji bi trebao štiti interese upravo takvih ideja – književnosti. Iako je većina ljudi zapravo inertna i beskorisna nakupina nefunkcionalnih ganglija, njihova se prava moraju poštovati. Ako ljudi odabiru gledati i slušati smeće, onda to nije nikakva marginalna pojava. Ako 40-ak tisuća ljudi kupi knjigu Nives Celzijus u zemlji gdje se ni najbolji pisci toliko ne prodaju, onda to definitivno nije pojava na spomenutim marginama, nego odraz i slika društva. Utoliko je nevjerojatno licemjerno i jadno, da ne kažem groteskno i odurno (a opet ljudski!) ukinuti nagradu koja bi bila simboličan dokaz prethodne teze. Umjetnost, a posebice književnost, treba što prije unajmiti kvalitetnu marketinšku agenciju da napravi rebrandiranje jer u protivnom srlja u propast.

3. Ratni profiter Thompson i njegova vojska ekstremnih budala

Bombom na prostor gdje bi se trebao održati koncert sve manje popularnog ratnog profitera – Marka Perkovića Thompsona – zaista je unikatan izraz nezadovoljstva. Nešto poput prijetnji da će, ukoliko se koncert u Areni otkaže, ista biti eksplozivom dignuta u zrak. U čemu je tu problem? Prije svega u uvjetovanosti i mogućnosti dresure ljudi. Poveži im nekoliko puta svete pojmove s određenim glazbenim izvođačem i uskoro taj izvođač postaje svet. Nije to topla voda, a fanatici kao i budala ne rastu na drveću, već su tu negdje, motaju se oko nas i čine nam život relativno težim, no u svakom slučaju zabavnijim. Je li glupost samo igra genetike kako bi se ‘normalni’ ljudi imali čime baviti i zabavljati te se na taj način razvijati, vjerojatno nikad neće biti objašnjeno. Kao što meni nikad neće biti jasno zašto toliko volimo živjeti u lažima? Laž je da Thompson promiče ljubav i vrijednosti jer ako ti čovjek koji se zove po oružju i koji mačem mlatara po pozornici mora reći da je važno voljeti svoju braću i sestre, onda si u najmanju ruku poremećena budala. Kao što sam i ja budala u ovim trenucima kad pišem o tako prokleto očitim stvarima.

2. Facebook fijasko i hrpa salonskih revolucionara

Dobro, možda pretjerujem. Možda prosvjed ‘Stegnite vi svoj remen, bando lopovska‘ nije bio fijasko. Možda je nova revolucija u klikanju mišem umjesto u mahanju transparentom. Ako se sve modernizira, zašto ne bi i revolucija? Po tome je prosvjed itekako uspio. Meni, nažalost, nikako nije sjeo. Ne sviđa mi se što je jedan od govornika deklarirani ustaša koji hoda svijetom s torbom na leđima na kojoj je crnom tintom uklesano ustaško U. Ne sviđa mi se i to licemjerno zazivanje i taj neutemeljeni vapaj da smo u krizi i da ljudi žive na kredit. Naravno da žive na kredit kad kupuju pizdarije koje im ne trebaju. Naravno da je potrošačka košarica kilava kad u nju nije ubrojen podatak koji kaže da prosječna RH obitelj ima minimalno četiri mobitela. Seremo kako nemamo što jesti, no imamo iPhone. Seremo kako nam je loše, ali vozimo nove i dobre aute. Prosvjed je zagovarao i nekakvo, Bože me sačuvaj, pretakanje iz ‘vrha’ prema ‘masama’. Dragi moji Hrvati i katolici, da je Bog htio da sirotinja bude bogata, prvenstveno bi se pobrinuo da ne bude sirotinja u glavi. Drugo, ako već želite biti bogati – budite bogati duhom. Sve će vrlo brzo biti bolje. Eh, i da – ne zaboravite izaći na sljedeće izbore. Bilo bi predivno kad bi glasanje bilo kao pristupanje facebook grupi. Registriraš se, jedan klik i to je to.

1. Vlatka Pokos i ‘kokoš ili jaje?’ efekt domaćeg žutila

Novinari i urednici su krivi što nas zanima žutilo. Oni su nam to godinama trpali kao relevantno pa sad teško možemo razmišljati svojom glavom i donositi vrijednosne procjene. Ti isti novinari pišu te žute novine i urednici stavljaju te žute natpise pa kako se ne bih rastužio kad dam sedam kuna za novine, prelistam ih i unutra nađem samo žutilo!? K vragu i ta tiskana sranja! Okrenimo se internetu! Okrenimo se WWW-u koji nudi nevjerojatno velik izbor. Želim kulturu? Evo je! Želim filozofiju i intelektualno naricanje o svjetskom bolu? Evo ga! Besplatno i dostupno, jebeš više tiskane novine. I što se onda dogodi? Istovremeno na web stranici imaš vijest o tome kako ćemo do 2012. godine pronaći planet sličan Zemlji u obližnjem svemiru i vijest o prekidu Vlatke Pokos i Dine Bubičića. Prva vijest je atraktivna, intelektualna i zabavna. Ispunjava sve kriterije i čovjek bi očekivao da će svi kliknuti na nju. No, vjerojatno je nisu ni percipirali zbog Vlatke Pokos i njezine tužne, ljubavne priče. Taj je članak (kažu Google Analytics) oborio sve rekorde čitanosti. (Za portal Jutarnji.hr znam neposredno, za ostale posredno) Desetak tisuća više klikova nego ‘obične’ vijesti. Kladim se da u tih 10 tisuća ljudi barem 90 posto govori kako su ‘novine žute’ i kako su ‘novinari i urednici srozali novinarstvo’. To što su oni imali izbor kliknuti na nešto drugo, a ne na Vlatku, mi više nije toliko ni neobično koliko retardirano.

Pojmovnik:

Stanković nakon ispaljivanja čepova prekinuo emisiju

Nives Celzijus zbog diskriminacije tuži pulski sajam

Bombu u dvoranu postavio Thompsonov obožavatelj?

Samo desetak tisuća ljudi na Facebook prosvjedima

Prekinuli Vlatka Pokos i Dino Bubičić

Index.hr bio je nedostupan 25 sati. Putem priopćenja koje je jučer stiglo u novinske redakcije javili su kako je u pitanju ‘intezivni DDoS (Distributed Denial of Service) napad na portal te kako tehničko osoblje Indexa radi na zaustavljanju napada’.

Vlasnik portala, Matija Babić, dodao je kako im je šteta već sad viša od 100 tisuća kuna.

To je činjenica, ne mogu naplatiti bannere i oglase kad ih nisu ‘vrtili’ na sajtu. No, evo također i još nekoliko činjenica koje su me navele da posumnjam u istinitost njegovih tvrdnji.

- Nekoliko programera i system admina s kojima sam danas razgovarao potvrdili su mi sumnje da napadi ne mogu trajati toliko dugo. Upućeniji će znati više, no takvi napadači se režu čim se primijeti povećana aktivnost s jedne (ili više) IP adresa, a čak i da su uspjeli u potpunosti uništiti servere, proces podizanja sistema na novom serveru ne bi trebao trajati duže od osam sati, tvrde upućeni. Posebice kad je riječ o jednom od najposjećenijih portala koji mora imati dobru zaštitu i podršku.

- Što se zapravo dogodilo najbolje zna sistem administrator koji ima pristup logovima servera. Indeksovi su smješteni u Vodatelu, odnosno u Metronetu, što je javno dostupna informacija. Preko poznanika sam došao do osobe zaposlene u jednoj od spomenutih tvrtki koja tvrdi da nema nikakvih hakerskih napada niti ikakvih prijetnji izvana. Informacija je dovoljno pouzdana da joj vjerujem.

- Istu priču sasvim slučajno potvrdila je i jedna neoprezna zaposlenica Indexa koja je danas na tramvajskoj stanici glasno na mobitel pričala o problemima u redakciji, navodeći kako su primorani ‘prodavati’ priču o hakiranju, dok je zapravo problem u (ne)održavanju servera. Dodala je kako njihov vlasnik tvrdi da im je priča o hakiranju odličan marketinški potez.

Slažem se, taktički odličan potez prodavati priču o hakiranju u danima kad vladini poslušnici svima pomalo kuckaju na vrata zbog mnogo manje bitnih informacija nego što su objavljene na Indeksu. Ono što će se sad dogoditi jest light verzija Stojedinice.

Index će opet proraditi, pisat će o zlim hakerima koji su ih napali, predočit će policijski zapisnik kao dokaz da su iste prijavili i bit će žrtva sistema, dižući se tako u očima čitatelja, a sve zbog nekoliko tehničkih poteškoća.

Moji motivi nisu zlonamjerni, radim na konkurentskom portalu i to što su oni nedostupni (nama) ostalima ide samo u prilog. Vidim koji su im (marketinški) razlozi za takvo postupanje prema čitateljima, no ne odobravam ih.

Ekipu s blog.hr portala je padanje servera koštalo par stotina korisnika, ali su barem bili iskreni.

UPDATE:

Index.hr je ponovo dostupan, nakon 25 sati odsutnosti. I dalje su kod iste priče.