Ali doslovce. Sinoć nešto prije ponoći kroz otvoreni prozor u sobu mi je uskočila ogromna tigrasta mačka! Sjedim pored stola, noge na krevetu, slušalice na ušima i koncetracija usmjerena na neko štivo kad li se neman došulja s leđa! Priznajem, obnevidio sam od straha… jer ne bi to bilo čudno da sam u prizemlju kuće u Sv. Nedjelji, ali ja sam na sedmom katu na Savici, huh? Prefrigana ljepotica poluduge dlake začas se udomaćila, skočila mi na krilo i naumila odrijemati jedno vrijeme. Napravio sam joj sendvič od srijemske i sira, ali nije bila baš nešto oduševljena. Izdrapala me, ostavila kilogram dlake i pobjegla kroz prozor prije nego sam je uspio uhvatiti i odlučiti što napraviti s njom. Nadam se samo da nije pala sa sedmog kata jer, iako je mačka, sumnjam da bi preživjela.

Nego, članci iz starih brojeva PlanaB mogu se čitati na webu. Naravno, s par mjeseci zakašnjenja. Teme iz trećeg broja su online, a među njima i moj prvi tekst (G.G. Marquez) za PlanB.

Dobro, nisam pobjedio na Uključi se natječaju, iako sam trebao. Iz rada kojeg ću priložiti to je sasvim očito. Moja teorija urote kaže kako su me diskvalificirali jer radimo u istoj medijskoj kući pa ne bi bilo fer prema ostalim natjecateljima. Pogledajmo stoga temu natječaja i pogledajmo moju interpretaciju iste. Naravno, ovo prethodno je šala, molim uključiti perceptore i receptore ironije. : )

Tema: brzina

Pokušaj na trenutak zamisliti kojim su ritmom živjeli tvoji starci. Ili, još bolje, tvoji djedovi i bake. Danas je to posve druga priča. Razvoj tehnologije diktira ritam života i mijenja načine razmišljanja, komuniciranja te percepcije vremena i prostora. Prekooceanski letovi skratili su vrijeme putovanja, internet je ubrzao podjelu informacija te omogućio brzu multimedijalnu interakciju. Brzina je zaista promijenila čovjekov život.

Klikom na (ne)nagrađeni masterpis isti postaje veći:

Update: Ovaj genijalni uradak uvrstili su u top 10 ostalih prijedloga.

Borivoj Radaković ove će jeseni predstaviti novi roman naziva “HBLJ” odnosno “Hrvatski bedem ljubavi”. To nije bilo kakav roman. To je rimovani roman. Evo što kaže Radaković za Večernji list zašto je odabrao tu formu.

Meni motivacija uvijek ide prvenstveno iz jezika i nosi me putanjama koje nekad znam unaprijed, a nekad ne. Nemam uzora osim u jednome – u jeziku Kur’ana koji je veličanstven, gotovo savršen u zvukovitosti. Osim toga, toliko sam zgađen suvremenom produkcijom amatera, što otužnih blogerčića koji sami ne pročitaju svoj vlastiti tekst što isfabriciranih genija koji drndaju po tipkovnicama i ispisuju svoje mudrolije a da nemaju ni znanja niti osjećaja za jezik i književnost, da želim napraviti distancu – hajde, dječice, pokušajte nešto na nekom putu kojim nitko prije vas nije kročio. Bezbroj je epigona, vrijeme je potpunog manirizma, a meni je od toga mučno. Zato malo tehniciram, tek da se vidi razlika u kategorijama.

Obratite pozornost na boldane riječi čovjeka (inače mi vrlo simpatičnog) koji piše roman u rimi. Uviđate li ironiju? Hipertekstualni roman bi bio nešto novo na domaćoj sceni, ne i roman u rimi.

Kad smo već kod amatera, moram se pohvaliti: jučer mi je napokon stigla knjiga The cult of amateur - how today’s internet is killing our culture Andrewa Keena. Zašto Keen misli da web 2.0 uništava kulturu, pročitajte u jednom od sljedećih brojeva PlanaB. Javim detalje.

Tomislav Klauški s Index.hr-a mi je inače tak-tak kolumnist, pročitam ga reda radi. Ali danas mi je odličan. U vrijeme nogometne euforije u kojoj se veliča glupost i nasilje i kada su pucnjava i divljanje dopušteni jer se, eto, slavi, nađe se pokoji čovjek zdrava razuma poput njega pa napiše odličnu kolumnu naslova Bilića za predsjednika: Kako mediji grade božanski kult.

Osnovna teza je Bog dao - Bog uzeo, tj. Mediji dali - Mediji budu i uzeli. Kad Bilić prvi put posrne, a hoće jer je to logika nogometa, da pobjeđuješ ali i gubiš, onda će ga svi razapeti. Više neće biti zanimljiv jer će biti sasvim običan čovjek, kao i svi mi ostali, sa svojim manama i prednostima. No, da ne duljim, sve je rečeno u kolumni, pročitajte je.

Zrinka Pavlić, TV kolumna “Big sister” u posljednjem broju Nacionala:

Po čemu znamo da je ljeto iza ugla i da će nas s ekrana ubrzo zapljusnuti reprizama krcate programske sheme? Po tome što ispod kamena odnekud ispužu nove epizode “Čarolije”, neki slamom bogati mozak ukine ponoćne reprize jedne serije i iz čistog mira uvede druge, a udarne termine vikendom zaposjednu festivali lakih nota koje će se za godinu-dvije uvelike pjevati na svim karminama diljem domovine. Ne znam, možda su takve priredbe zanimljive ljudima koji su išli u školu s banom Jelačićem i ekipom, ali sumnjam da je itko iz te generacije budan subotom (ili bilo kojim drugim danom) nakon Dnevnika. Sve i da jest, lepršavi nastupi Branka Uvodića i Rosande Kokanović zacijelo bi ih urokali brže od šećerne kome, a pokušaji duhovitosti voditeljskog dvojca vjerojatno bi im prouzročili zdravstvene probleme koje HZZO još nije priznao.

Sad sam se, doduše, izdao. Otkrio sam vam razloge zbog kojih prolistam 24sata i Nacional.

Novi PlanB od danas se može nabaviti na kioscima, a u njemu, kao i svaki mjesec do sad, uvijek neko zanimljivo štivo. Na naslovnici se nalazi Kazuko Kono, mlada Japanka koja već dulje vrijeme živi i studira u Hrvatskoj. S njom je razgovarala Stela Jelinčić u svojoj Demode na mode rubrici i priznajem, iako nisam fan slatkih japanki koje se ševe za Gucci torbice, intervju je odličan, a Kazuko mi se poprilično svidjela.

Skrećem vam pozornost i na folklorni sadržaj, a to su članci Nikole Krajačića o folkloru te Priče iz riječnih dubina mojih dragih prijatelja i kolega Mile Batinice (ime nije izmišljeno!) i Borisa Kovačeva. Stranicu dalje nalazi se priča Igora Rogineka o Amišima, a ono što mi je još zapelo za oko je izvrsna priča Igora Kokoruša aka Lebowskog - Novinar 1. 0

Mojih tekstova u ovom broju slabo, tek osvrt na četiri godine bloga u Hrvata te intervju s Damirom Sabolom (osnivač Iskon interneta) o CRANE-u, prvoj hrvatskoj mreži poslovnih anđela. To je što se tiče PlanaB.

Htio bih vam skrenuti pozornost na slučaj Webstrategije vs. Meshconference. Ukratko, ekipa iz Webstrategije (nadolazeće web konferencije) je iskopirala dizajn i kod portala kanadske web konferencije. Marketing odjel Webstrategije činjenicu da su plagirali tuđi site komentirali su sljedećom rečenicom:”Ne možemo vam ništa reći obzirom da se radi o marketinškom istraživanju.”

Osim ako ne pripremaju predavanje na temu “Plagijat kao marketinško sredstvo i forma”, ne vidim baš nekog suvislog objašnjenja. Ljudi ne vole biti dio tajnog eksperimenta. Posebice ne marketinškog.

Nastup Bob Dylana je bio loš. Kažu, Dylan od sedamdesetih naovamo odrađuje koncerte za sebe, ne i za publiku. No, prolazi mu jer se od drveta ne vidi šuma i oprašta mu se jer je čovjek genij, navodno.

Znate onaj poluklišej o lijepim ženama i njihovim (ne)sposobnostima u krevetu? Takav je i Dylan. Čovjek zna da ga vole dovoljno da može na koncertima sviruckati s pol gasa totalno nerazumljivu glazbu koja bi trebala biti nešto kao njegove pjesme. Odsvirao je Tangled up in blue, a ja je nisam prepoznao, iako mi je omiljena?

S druge strane (doslovce), ‘organizatori‘ su se potrudili da useru sve što se usrati moglo. Da, gnjevan sam jer mi iz neobjašnjivih razloga nisu odobrili akreditaciju, iako su se iste bacale šakom i kapom na ulazu.

Da, svjestan sam da je cijena struje otišla u visine, ali to nije razlog da stišate razglas do te mjere da smo umjesto grmljavine slušali koncertnu mrmljavinu (powered by Bob ’snob’ Dylan)!

Također, ne bi vas ubilo da ste oslobodili izlaze pa da oni koji nisu zaspali na koncertu ne učine to u polusatnom redu pokušavajući doći do auta. A i ta fora s bonovima. Znam da nije vaša izmišljotina, ali je generalno najdebilnija stvar ikad.

Stojiš u redu da zamjeniš novce bonovima (proces koji uključuje izvraćanje novaca i prepiranje oko vrste bonova) da bi onda stajao u redu za vodu s okusom pive. Ok, što vam točno nije jasno? Stojiš u jednom redu, platiš i dobiješ pivu. Točka.

Eh, ali onda ne bi mogli krasti od ljudi. Daju ti bon od 20 kuna koji je dovitljivo proračunat jer 99 posto napitaka i hrane košta 15kn po komadu i ne možeš dobiti onih pet kuna natrag.

A onda su tu i naši vrli glazbeni kritičari kojima je u Školi za vrle glazbene kritičare rečeno da se u Dylana ne dira otvoreno, pa pokušavaju nekako izdaleka, eufemizmima reći da je njegovo vrijeme odavno prošlo i da je Forever young samo pjesma, ništa više.

Začudo, bio je velik broj Toi Toija pa barem tamo nije bilo gužve. Eh, da, i trava je fino mirisala i bila meka i podatna za bacati plastične čaše po njoj.

Servis Press.hr počeo je s radom. Ako sam dobro shvatio, radi se o domaćoj verziji servisa PRweb.com. Kolege novinari iz Karlovca koji stoje iza ovog projekta kažu da je Press.hr “središnji nacionalni press release i PR servis koji na jednom mjestu objavljuje sva priopćenja, objave, najave, pozive i druge obavijesti… namijenjene novinarima i medijskim kućama.”

Korištenje servisa je besplatno za sve korisnike, a financirat će se iz komercijalnih objava te političkih za vrijeme predizborne kampanje. To je razumna odluka i nadam se da im neće pasti na pamet postaviti floating bannere jer ću povući sve riječi hvale.

Press.hr nije vizualno upečatljiv, ali je jednostavan za korištenje. Ima odlično napravljenu navigaciju i logične parametre pretraživanja, a ispod svake objave nalaze se prilozi, iskaznica objavitelja te PR podaci za vezu.

Ono što mi se ne sviđa je (RSS ipak postoji) neupečatljivo dizajniran header. Mislim da su trebali igrati na direktniji kopirajt poput: “Sve PR objave na jednom mjestu“, no budući da mu namijena nije za šire pučanstvo, već za ljude koji će na prvi pogled shvatiti o čemu je riječ - može proći.

U svakom slučaju, ne sumnjam u korisnost i posjećenost Press.hr servisa i želim im sreću u radu.

Otkako na webu zarađujem za život svaka mi je minuta provedena online vezana uz posao. Ako ne pišem članke, uređujem, moderiram ili komentiram sadržaj na Sutra.hr (prvi knot portal u Hrvata o kojem ću jednog dana napisati knjigu), onda čitam domaće i strane medije. Njuškam po raznim blogovima, skidam pdf-ove i gledam prezentacije na jebitou, a sve vezano uz medije, marketing, novinarstvo. Dakle, stručna literatura za stručno usavršavanje.

Ako ne radim ništa od navedenog, onda kopam neke teme za PlanB (uskoro Borja, uskoro) ili se registriram na razne servise i pokušavam shvatiti što ih čini toliko jednostavnim i atraktivnim. Pa gledam kakva im je reklama i kombiniram, razmišljam kako ću se jednog dana obogatiti na nekoj upečatljivoj ideji. Ili kako ću barem nešto sitno zaraditi, kao na Uključi se natječaju za izradu naslovnice Metroa. Imam genijalnu ideju, al’ bezvrijedna je jer mi je realizacija mlohava. Pa koristim Photoshop tutoriale na webu. Razvijam i tu vještinu, za sad vrlo neuspješno, hvala na pitanju.

Zapravo jedino ‘zabavno’ što radim je F5 na Diggu i Facebooku te komunikacija s ljudima putem FB chata ili Gtalka, a koju redovito srežem jer, eto, na webu sam samo zato što radim pa sam redovito u gužvi. Kad sam offline velika je vjerojatnost da pišem neki članak ili čitam nešto opet vezano uz posao. (Btw, uskoro stižu prve tri preporuke u sekciju Books)

Pa mi je danas palo na pamet; gdje nestade bezbrižno surfanje? Noći i dani na forumima i chatovima, bezbrižno bloganje i socijalizacija koja nije završavala sa “sorry, u gužvi sam”, nego s pivom u RL? Gdje nestade rokenroll?