Zadovoljan sam komentarima i reakcijama na članak o ustašama i partizanima. Zbog tog članka i blogerske perspektive koja uglavnom nudi jednu stranu, uzeo sam jučer redakcijsku zadaću i s kolegom otišao na Thompsonov koncert na Trg. Snimili smo reportažicu od čijeg se naslova ograđujem, uhvatili raspoloženje i pokušali utvrditi je li taj bauk zapravo takav kakvim ga mi iz medija prikazujemo.

Zaključak? Je. Previše je tu nabrijanih emocija za moj ukus, previše nesigurnosti i jednog nivoa komunikacije koji sam, volim to vjerovati, prerastao. No, s druge strane, nije bilo previše incidenata. “Za dom spremni”, “Ubij Srbina” i slični visokointelektualni povici mogli su se čuti tek tu i tamo, u nekoj manjoj grupi ljudi. Je li to bilo zbog lokacije, zbog kiše i kašnjenja ili nećeg trećeg - ne znam, no drago mi je bilo vidjeti da se negativni nacionalizam nije pokazao u svom punom sjaju. Ipak, još je dalek put do “normalne” Thompsonove publike. A početna pogreška u logici je sljedeća - Thompsonovo nabrijavanje ekstremnog nacionalizma nije normalno. Kraj teme.

Dnevnik napornog korisnika

Prije otprilike dva mjeseca na blogu na Jutarnjem pojavila se jedna intelektualna paprat koja mi je uzrokovala mnogo problema. Super inteligentni mladić iz Njemačke, kao što ću kasnije saznati, počeo je širiti govor mržnje, a kad sam njegove komentare počeo brisati, u jednom je danu ostavio oko 200tinjak istih spam komentara.

Savjetovao sam se urednicima, policijom, a čak sam imao i problema s nekim priglupim “kolegama” koji su mi u svemu tome željeli još i napakostiti. Brisao sam komentare, on ih je ostavljao.

Kasnije se vraćao na svaki novi post i ostavljao uvijek iste ili slične komentare, no onda se moj [IRONIJA] super genijalni i dosjetljivi um[/IRONIJA] sjetio da bi se mogao poigrati postavkama. Shvatih da sam u zabludi što se tiče administracijskih moći te da imam pristup postavkama pa sam uključio moderaciju komentara i od tad mi je život lakši.

Dotični se preselio i na ovo mjesto, no i ovdje su ga dočekala zatvorena vrata. Ono što je jako zanimljivo jest to što on i dalje ostavlja komentare, iako se redovito brišu i uopće se ne pojavljuju online. Ovim ga putem pozdravljam i želim mu svako dobro.

Predstavljam vam četiri stranice/aplikacije koje mi omogućuju lakše surfanje i korištenje internetom. Redoslijed i važnost su obrnuto proporcionalni, iako mi je teško reći bez čega bih se teže snalazio. Također, prijedlozi i iskustva su i više nego dobrodošli.

4. Stranice poput Digg.com i Current.com, no ipak najdraža - Popurls.com za koju mi ponekad treba i par sati da je pregledam. Ako ste totalni information junkie. (klik na PrtSrcn za veći)

3. Netvibes.com - online RSS čitač kojeg možete “nositi sa sobom” kamo god da idete, dodavati razne widgete, pregledno pratiti blogove, vijest, što god vam padne na pamet. Snažna konkurencija mu je Google reader, no ne planiram uskoro napustiti Netvibes.

2. Bookmars toolbar faviconi&tabovi - Mali fetiš koji mi usporava Mozillu ili ja barem mislim da je ta prenatrpanost razlog zašto mi tabovi znaju zakazati. No, bez ovog nema ništa od surfanja. Imam rituale kad se ujutro spojim na web i redom pregledavam određene stranice koje ili ne volim pratiti RSS čitačem ili ih ne mogu tako pratiti. S obzirom da radim s drugog kompa i još nisam prenio bookmarkse iz ’stare’ Mozille, evo vam pogled na sadašnju koja je još ‘u izgradnji’.

1. Gmail, Gtalk, Google Alerts, Google docs - ma sve što ti google može pronaći. Google mail mi je centralna stranica kamo mi dolaze svi ostali mailovi, sve obavijesti, tamo čuvam draftove tekstova, kontroliram sve aktivnosti iz njega. Unutar Gmaila koristim Google Alerts za nekoliko pojmova. Korisno ako ste novinar i pratite neko specifično područje. Ipak, možda i najdraža gmail aplikacija je Labels koja mi omogućuje da se lakše snalazim u šumi od par tisuća mailova ne brišem naprosto zato što sam lijen. Gtalk - trenutno jedini IM koji koristim, a Google docs su dušu dali ako vas više radi na istom projektu.

Google is your friend, što da kažem, a ne koristim ni polovicu opcija. Ako ga odluće naplaćivati - nema problema. Doduše, jednog dana dok Google preuzme monopol nad monopolom monopola - ajm dumd.

Jutros me dočekao novi floating banner na Jutarnjem i Sutra, kao da je netko pročitao moj jučerašnji post. Kaže, najvažnija sporedna stvar na svijetu, tj. netu - novi portal Sportskih novosti je online. Teško mi je povući ikakve paralele jer izbjegavam sport pa ne znam kako izgledaju ostali sportski portali, no ovaj mi djeluje sasvim ozbiljno.

Iako sam fan news stranica kojima banneri nisu glavni vizualni element, ovi natrpani s gornje i desne strane mi se nimalo ne sviđaju. Zamislite samo kako bi site bio dobar bez njih… i beskoristan, doduše.

24sata ima nove korekcije na svom siteu, turirali su količinu sadržaja u vidu boxova s tagovima i “najnovijim” vijestima iz pojedinih sekcija.

Upoznao sam i imao(m) prilike raditi s Trikoderovcima za koje tvrdim da su s portalom 24sata napravili najbolji posao na domaćem webu. Pregledno, jednostavno, direktno, pitko - odlično. No, ove intervencije mi nikako ne sjedaju.

Facebook pak ima neku novu i poprilično, ako se mene pita, glupu politiku. Naime, mini-feed na profilu korisnika više se ne može zatvoriti.

Kažu da je to dio većih promjena koje će uskoro raditi na profilu. Promjene su dobre, osvježavajuće, no bojim se u kojem bi smjeru ovo moglo otići. Kad god mi oduzmu ikakvu korisničku slobodu, imam poriv da zatvorim profil jer želim barem donekle kontrolirati informacije koje prostituiram na facebooku.

Znam zašto, ali ne znam tko je napravio prvi floating banner jer da znam, rado bih mu usmjerio neki oštar predmet u područje oka. Zaboljelo bi ga kao što i mene zaboli kad posjetim neki site - nažalost to se događa i tamo gdje radim - i vidim floating banner. Postoji li istraživanje koje opravdava postojanje takvih bannera? Može li me neki marketinški “stručnjak” uputiti na isto?

No, ne brinimo, nije floating banner nešto najgore što se može dogoditi sajtovima. Ništa ne tjera korisnika i ne čini dugoročnu štetu kao floating banner s nefukcionalnim iksićem. Netko se dosmislio staviti znak “X” negdje blizu bannera, nepovezano i što dalje po mogućnosti. No, to nije bilo dovoljno pa je tom znaku oduzeta funkcionalnost. Mogu ja kliknuti i dvadeset puta na “X”, ali ništa se neće dogoditi.

Znam da banneri donose zaradu, ali budite toliko fer pa neka taj “X” nečemu i služi, kad nas već želite praviti glupima i tjerati nas da se mačetama probijamo do potencijalno zanimljivog sadržaja, sakrivenog iza agresivnog bannera.

A sad pojašnjenje naslova - ustaše i pratizani i njihovo iskakanje iz pašteta toliko godina kasnije, jednako me iritiraju kao i floating banneri. Ukratko, napisao sam komentar o ustašama i partizanima, Titu i Paveliću, Tuđmanu i Thompsonu, pa ako vam je do tih, čini se, uvijek aktulanih tema, svratite na prethodni link.

Veza je u tome što su me oboje jutros iznimno obradovali. Ako to već nisam mnogo puta spomenuo, poradi profesionalne deformacije i osobnog fetišizma, dobar naslov mi može uljepšati dan. Kako biste vi naslovili priču o pravom CSI uredu i informatičkoj opremi te tehnici pronalaska zločinaca? Upravo ovako:

Što se Facebooka tiče, pojavio se jedan od najboljih filmića do sad. Kako postati Facebook Gangster. Duhovito, vrijedi pogledati.

Za kraj, svakako pročitajte tekst In Google we trust - but should we? Victora Keegana s Guardiana. Članak se bavi pitanjem koje si treba postaviti apsolutno svaki korisnik interneta i Googlea. Koliki bi bili razmjeri katastrofe da Google postigne monopol nad pretragom informacijama - a nije daleko, 70 posto amerikanaca i 90 posto Britanaca ga koristi - i potom je zloupotrijebi? Brand je, čini se, svemoguć.

Izbor je, zapravo, jednostavniji nego što se čini. Koliko mi god Dire Straits bili dragi, preživjet ću ako ne vidim Knopflera uživo. Nekako mi je to ipak previše novaca za samo najboljeg člana benda, koliko god ovo čudno zvučalo.

S druge strane, zakasnio sam s akreditacijama za Vip in festival tj. za Nick Cavea, budući da me ništa drugo od ponuđenog ne interesira. Karata navodno još uvijek ima pa ne žurim, što bi mi se moglo odbiti o glavu. Cijena za jedan dan je 350 kn. Mislite li da je to previše za Cavea? Iskreno, dao bih i duplo toliko pa neću puno dvojiti. Kartu kupujem sutra, ako sve bude po planu.

Bob Dylan na Radar festivalu. Eh, Dylan. Njega ne planiram propustiti. Prijavio sam se za akreditaciju još prije mjeseca dana, sutra zovem organizatore da to i potvrdimo. Za slučaj da nešto pođe po zlu, recimo da neću biti zadovoljan i da ćete čitati o tome na ovom mjestu, ali i na batini, kako od milja zovem radno mjesto.

No, vjerovali ili ne, mijenjao bih svu trojicu za jednog - David Bowiea.

Trebalo mi je, dakle, nešto više od četiri godine da shvatim da sam skriboman opsjednut informacijama. Da želim pisati, čitati, istraživati i komentirati te da od toga želim izgraditi karijeru, zarađivati za život i za sve one defaultne postavke organizma - jelo, piće, seks, automobil u sumrak dok kiša probija oblake - koje čovjek treba apdejtati i poštovati. Posebice u vrijeme kad popunjava praznine između rečenica, kad reanimira volju i inspiraciju.

Blog, članci, reportaže, kratke priče, kritike i kolumne, nimalo manje važni naslovi i kopirajterske rečenice, FAQ i komentari, ma sve što možete zamisliti, samo mi dajte da pišem. Informacija o tome kako Britanci stvaraju bazu svih poziva i SMS-ova i time su još jedan korak bliže Big Brother svakodnevnici, predavanje o čovjeku koji gljivama planira spasiti svijet ili datum izlaska novog 3G iPhone mobitela, nije bitno, samo mi dajte informacije. Uz pisanje, sljedeću najvitalniju potrebu.

Malo mjesto usred weba, sve što čovjeku treba..

Ovaj osobni sajt ili blog što je pred vama, rezultat je moje želje da proširim zanimljive informacije i prokomentiram ih s nekim poput tebe, da, baš tebe koji ovo čitaš! Imam neku ludu sreću da mi na sajt uvijek dođu pametni ljudi pa uvijek bude poučno i zabavno.

Idemo nazvati ovo mjesto centrom, središtem mog profesionalnog i privatnog života iz kojeg i prema kojem ću vam usmjeriti pozornost iz čistog egotripa, potrebe ili altruizma, što god volite vjerovati da pogoni ljude poput mene.

Odavno sam izgubio vjeru u anonimnost na internetu pa vjerujem da je ovo idealno rješenje; predstaviti se imenom i prezimenom, fotografijom i detaljima o sebi. Oni koji me ne poznaju, neka posjete About&Work i informiraju se, a oni koji me poznaju - dobrodošli natrag.

Svakoga dana u svakom pogledu i tome slično..

Blog će biti apdejtan onoliko koliko će mi vrijeme dozvoliti, no budući da pišem na nekoliko fronti, ovdje ću vas, ako ništa drugo, obavještavati o novostima. Pregršt informacija, nešto manje suvislih komentara i mnogo dobrog starog korisničkog gnjeva.

Uz jednu novost - sekcija knjige. Kad naiđem na novu knjigu, kad je počnem čitati i svidi mi se, završit će ovdje, a potom se arhivira na Books odjelu.

Očekujem komentare na ispikselizirani header/banner, izašao iz kućne radinosti u navali kreativne energije da parafraziram dobri stari Sony i njihov Colour like.no.other trejdmark. Na cjelokupni dojam sajta također.

Eh, i da, web support je by Nivas koji će, jednog dana kad svi budemo imali više vremena i novaca, od ovog mjesta napraviti.. čudo? Čudo! I da, u pravu ste, samo se hvalim da su mi stranicu upogonili dečki koji su napravili supermegakul sajt Borisu Banoviću aka Fashion Guru(j)u.