Prije nekoliko tjedana jedna se tvrtka (Aten Design Group) odlučila na neobičan oproštaj od omraženog browsera - sahranili su IE 6 uz sve zaslužene mu počasti. Valja spomenuti da je cvijeće poslao i sam Microsoft. Što ne čudi, obzirom da je i njima u cilju zaboraviti da je ikad postojao. Zašto? Zato što su napravili novi. IE8 koji je zaista dobar i kojim se rado hvale, kao i svojim posljednjim Windowsima (7) koje su do sad prodane u više od 90 milijuna primjeraka. Na ovom linku (techcrunch) pogledajte filmiće i fotke s neobične sahrane. Moje isprike što nisam mogao doći. Naime, taman sam skidao novu verziju FF-a.

Ni najnoviji i najbrži Windows mobiteli neće moći napraviti upgrade na novi operativni sustav Windows 7.  Kako piše Wired, Natasha Kwan, šefica Microsoftovog odjela mobilnih komunikacija u Azijskoj regiji, izjavila je kako upgrade neće biti izvediv zbog “tehničkih predispozicija mobitela”, odnosno zbog razlike u kriterijima hardwera. Drugim riječima, starije verzije mobitela jednostavno nisu “dorasle” novom OS-u.

Više informacija možete pročitati na originalnom linku, a o tome će biti govora i na WinDaysima, pa bacite oko i na njihov sajt.

Dakle, ovogodišnji Windaysi imaju jedan novitet. Iako će meni, koji do sad nisam, nažalost, bio ni na jednima, sve vjerojatno biti novitet. Naime, sama je konferencija ove godine planirana tako da se sastoji od dvije razine - tehnologija i business. S ciljem, koliko čujem i pretpostavljam, da kao konferencija konkurira nekim drugim IT eventima kod nas, pokrenuli su i taj drugi, business dio gdje će se govoriti o novitetima.

Iako online društvene mreže i nisu baš novitet, svijest o njihovom utjecaju na društvo, novinarstvo, kulturu i općenito način kako kumuniciramo putem interneta kod nas se tek budi. Utoliko me istovremeno veseli i interesira čemu će nas poučiti dotični Soumitra Dutta, spomenut kao glavna zvijezda WinDaysa. Ovaj profesor biznisa i tehnologije te deka za vanjske odnose u uglednoj školi INSEAD pričat će o odnosu krize, tržište, poslovnog komuniciranja, a sve to pod okriljem društvenih mreža.

Više informacija pogledajte na njihovim službenim stranicama, a dio informacija moći ćete pronaći i na ovim stranicama.

Twitter je tijekom nedjelje bio poprište izuzetno zanimljive rasprave i ideje o stvaranju neovisnog, društvenog medija u RH. Brojna ekipa s Twittera započela je raspravu pod hashtagom #HrMedia o domaćoj medijskoj sceni. Hrvoje Appelt, odnedavno poznat kao istraživački novinar, gostovao je kod Stankovića u Nedjeljom u dva. Govorio je o rasulu u medijima i to je ljude natjeralo na akciju.

Ideja je da se napravi neovisni medij koji bi, prema nekim prijedlozima, krenuo kao agregat vijesti s nezavisnih portala. Potom bi se organizacijski ustrojio u nezavisni medij s vlastitim sadržajem.

Sudionici rasprave (koja još uvijek traje) nisu neobrazovani i neupućeni šalabajzeri, već ljudi koji itekako shvaćaju šprancu funkcioniranja medija ili barem kako bi oni trebali funkcionirati. No, čitajući komentare, ne mogu se oteti dojmu da im promiče jedna velika slika koja će, ako na vrijeme ne smire ruke, ispasti poprilično mutna.

Evo što me zapravo muči. Nadam se da ćemo zajedno kroz komentare doći i do nekog konkretnog rješenja koje bi odgovaralo prijedlogu, a koji je dobar i kojeg u principu podržavam, ali u čiju realizciju, vođen iskustvom rada u mainstream, ali i alternativnim medijima - sumnjam.

1. Društveni agregator sadržaja s nezavisnih portala

RSS feed? Mislim da više od toga ne treba jer nezavisnih medija u RH ima malo (što je uopće nezavisan medij?) i relativno ih je lako pratiti. Ako želite na neki način urednički utjecati, onda to više nije ni društveni, a niti nezavisni agregator. Ako želite da “narod vodi”, onda je to projekt poput dvanula.hr koji je postojao i nije se u potpunosti (samo)aktualizirao.

2. Neovisan medij s vlastitim sadržajem

Kojim to sadržajem? Kojih autora? Da, slažem se, u RH ima stotinu odličnih blogera koji su izvrsni pozavaoci svoje struke. Ali tek dva ili tri od njih su i novinari. Možda tek jedan istraživački novinar koji koristi blog kao svoj medij.

Čemu onda uopće titula “neovisni medij”, ako će se raditi nešto što već postoji ili je postojalo i zove se blogerska mreža ili kolaborativni blog?  Pao mi je na pamet Bestseler.net, blogerski portal koji je bio aktualan kad su i blogovi bili hit u Hrvata. Održao se kratko vrijeme i nestao.

S druge strane, imamo Pollitika.com portal koji funkcionira sasvim dobro, ali ni on nije u potpunosti neovisan niti objektivan naprosto zato što je “društven”.

Ako mislite da u mainstream medijima manjka objektivnosti, tamo gdje postoji struktura i hijerarhija, kako je tek onda u “društvenim medijima” gdje toga nema, gdje je “sila demokracije” jedina sila? Bez namjere da ikoga uvrijedim, ali to s novinarstvom nema veze.

Ono što bi ovakvom “neovisnom mediju” nedostajalo su informacije. Blogeri repliciraju informacije i analiziraju ih, ali ih u pravilu ne pronalaze i ne donose.

Tome služe novinari. Bez njih nema niti jednog medija. A da biste imali medij koji funkcionira trebate strukturu. Trebate medijsku agenciju u kojoj rade profesionalci, trebate tehničku i financijsku podršku ( i to poveću, ako želite biti utjecajan medij), trebate ustrojstvo kojim predvodi snažna, razumna i ponajviše upućena ruka.

Nadalje, ljude trebate platiti da rade “neovisan medij” jer od početnog entuzijazma i ushita se ne može dugo živjeti.  Za sve to treba novac. Za novac trebaju oglasi i oglašivači, a onda to više nije neovisan medij niti ičija igračka, makar i dobronamjerna “igračka” kojom se žele mijenjati stvari. Onda je to biznis i tu prestaje svaka zajebancija.

3. Neovisan medij kojeg financiraju građani?

Khm, Feral? Nije li tamo bio popriličan broj istraživačkih novinara, pravih mahera svoje struke koji su znali svoj posao? Je li se Feral održao? Nije. Zašto? Nisu imali para. Ljudi su ih voljeli čitati, ali broj ljudi koji ih je čitao nije bio dovoljan da ih financira.

Bi li situacija prenesena na web bila drugačija? Npr, financiranje donacijama raznih udruga ili slično? I je li to onda neovisan medij koji dere po svemu?

4. Neovisan medij kojeg financira nekoliko entuzijasta?

Naravno, vjerujem da je izvedivo. Mjesec, dva, možda čak i tri. Poslije toga će surova matematika ukazati na zadnju raspoloživu brojku kojom će se zatvoriti svaka nada, a iza nas (vas) će ostati još jedan pokušaj probijanja alternativnih medija u mainstream.

5. Oporba ostaje oporba, to joj je smisao

Mišljenja sam da je Twitter, Facebook ili Forum.hr, blog i sl., sasvim dovoljno snažna platforma za razmjenu informacija koje se ne pojavljuju u mainstream medijima.  Zanimljivo, ali svi cenzurirani tekstovi i činjenice odjeknu triput jače u javnosti kad su cenzurirani, nego kad su objavljeni “redovnim” putem. Ne tvrdim, naravno, da je cenzura poželjna i da se treba tolerirati, već da u današnje vrijeme ima zaista bezbroj načina da istina stigne do čitatelja.

Također, koliko god u mainstream medijima bilo takvih nepravilnosti, ja ne bih tako olako i bezuvjetno povjerovao “neovisnom mediju” ili neovisnom izvoru, novinaru koji je okrenuo leđa mainstreamu (pritom ne govorim o Appeltu) jer zaista svatko ima svoje motive, svoje razloge, svoje izvore (a koji opet imaju svoje motive) i krug se vrti i vrti.

S druge strane, mislim da neke generalne promjene manjka i da netko nešto treba učiniti.

Pokrenut je sajt za #HrMedia inicijativu, a za petak se planira i neki offline sastanak.

Da sam odmah u četvrtak (kada sam ga gledao) pisao o novom Star Trek filmu rekao bih vam da je loš. Zapravo, brutalno bih ga popljuvao i nagrdio sve odreda; glumce, redatelja, scenariste… sve osim majstora specijalnih efekata izredao bih na stup srama, a onda bih se još obrušio i na nepoznatog nekoga tko je film preveo na hrvatski.

Live long and prosper, kultni vulkanski pozdrav spojenih (a opet raširenih) prstiju dotični je preveo “živi dugo i berićetno”. Ma mislim, berićetno? Jebalo ga to berićetno. Zna se dobro da prijevod ide “živi dugo i uspješno” i ne vidim razlog da se koristi ta riječ. Ona sama po sebi nije loša, naprotiv, urnebesno mi je dobra i kao nakon gledanja Red Carpeta - publika je naučila novu stranu riječ koju može suptilno ubacivati u rečenice i koristiti kao dosjetku.

No, dobro. Film.

Van konteksta Star Treka i poznavanja likova, odnosa i filozofije, film vjerojatno ne bi sjeo nikome. Kao što sam se i ja poprilično razočarao, pustio suzu trekkijevsku i prokleo patetičnu holivudsku megalomaniju koja svojim dolar zelenim prstima muti bistru rijeku originalnih Star Trek emocija.

Prije svega - likovi. U potpunosti su nerazrađeni i temelje se na lošoj glumi i imenu koje, navodno, treba kompenzirati manjak glumačkih vještina i prozirnu, jednodimenzionalnu interpretaciju. Osim imena (Kirk, Uhura, Scotty…) tu je i vanjština da popuni rupe sadržaja.

Zgodni, mladi, inteligentni nadljudi koji se ni ne zadišu kad se iz svemira u slobodnom padu obrušavaju na usko i vatrom okovano sletište. Na istom se potom iskazuju kao super snažni i borilački disciplinirani heroji. U jednom trenutku zapravo pomislite da gledate Star Wars, a ne Star Trek, jer jedna od mladih nada izvlači rasklopivi mač. Kao što je netko na Forumu dobro napisao - samo sam čekao da izvuče svjetlosni mač i baci se u borbu sa pobunjenim Romulancima koji fiziologijom, btw, poprilično podsjećaju na Sitha.

Taj Star Wars ton koji tijekom čitavog filma odjekuje negdje u pozadini zapravo i nije toliko čudan, ako uzmete u obzir izjavu redatelja da je film radio inspiriran George Lucasom i njegovim radom na Star Wars serijalima. Kad smo kod tonova, gomila brzih i eksplozivnih ratnih scena u ovom je Star Treku (što je rijetkost) u skladu s nama poznatom fizikom. Dakle, eksplozije u svemiru se ne čuju.

S druge strane, dotična crvena materija koja je glavno oružje pobunjenih Romulanaca iz budućnosti i kojom stvaraju singularitete, odnosno crne rupe kojima “usisavaju” planete iz osvete zbog slomljenog srca njihovog vođe uopće nije pojašnjenja. Što je tu čudno? Pa zapravo to što se fizika zvjezdanih staza u mnogočemu oslanja na dokazane ili teoretski moguće zakone koji zajedno čine jednu furistički smislenu cjelinu.

Mnogo je toga ostalo nedorečeno i razvoj scena ima tendenciju u potpunosti zbuniti, pa i razočarati gledatelja. Da, znam, film je o Kirkovim počecima i slaganju kockica u odnosima prve i vjerojatno najpoznatije posade daleko najpoznatijeg broda - USS Enterprisea. No, i tu su razočarali. To što Kirk slini za Uhurom koja se kasnije sasvim očekivano zbari s (mlađim) Spockom i što u filmu ima jedna tučnjava, a prije toga jedna adrenalinska vožnja mladog Kirka ni po čemu nije dovoljno da se razradi ideja neobuzdane kirkovštine čijom se hrabrom intencijom po tko zna koju put spašava poznati i nepoznati svemir od inteligentnih, razvijenih, ali opet divljački nastrojenih vrsta.

Redatelj je očigledno htio strpati i jedno i drugo u premalo prostora pa je dobio, odnosno dobili smo ono što vjerojatno nismo očekivali - slabašan bućkuriš.

Kirkova obuka nezasluženo je preskočena deux ex machina “tri godine kasnije” odskokom i pomalo me razočarala. Kao i sama priča, zaplet. Možda je u meni problem, možda mene živciraju i klasični ST nastavci u kojima vrijeme, temporalni poremećaji i “moraš to napraviti u budućnosti da bi spasio sebe u prošlosti” čine zaplet, no ne volim pretjerano razmišljati kad gledam Star trek.

Dobro, lažem, obožavam temporalnu kauzalnost, zbrku koju može prouzročiti i happy end mogućnost koju nudi, no onda je taj film trebao biti takav u potpunosti - trekkijevski, geekovski.

Ovaj to nije. Ma ne zbog toga što imaju sveukupno tri cool gadgeta kojima se igraju, već je film jednostavno masovan, prilagođen čitavoj obitelji; ocu koji je odrastao uz prve vide se žice koje drže brod i spužve umjesto kamenja na setu nastavke, mlađem sinu kojeg uzbuđuju scene borba i laserske pucnjave, kćeri koju Star trek u potpunosti ne zanima, ali je Kirk toliko sladak i zgodan da film nije mogla propustiti i majci koja je tu (ispričavam se na seksizmu) naprosto da se mali ne usere Coca-colom po novoj majici.

Možemo ih shvatiti, doduše. Osim što je čitava filmska industrija u krizi zbog (o)suđenih Pirate Bayjevaca vlada i ekonomska kriza pa treba nekako vratiti silne milijune uložene u specijalne efekete.

Koji su uistinu genijalni. Kamera se cloverfildovski okreće i trese, nema statike i jednodimenzionalnosti u vratolomnim scenama koje su izvrsne. Brodovi su moćni, brzi i okretni, na 33 posto jačine štita izduraju još nekoliko fazorskih pogodaka u ključne dijelove oplate. Čisti seks.

Što me sjeti; Kirk je u čitavih dva sata zbario samo jednu zelenoliku djevu što je i više nego razočaravajuće za fakera svemirskih gabarita, kakvog ga pamtimo.

A pamtimo i originalnog Spocka koji je, srećom, dugoživotni Vulkanac pa ga možemo očekivati i u sljedećem nastavku. U novom je ST-u odigrao ključnu ulogu, lik je oko kojeg se vrti fabula i koji snažno drži uzde prošlog i budućeg vremena, ali ne uspijeva ni u budućnosti, odnosno prošlosti, spasiti svoju rodnu planetu Vulkan. Mlađi Spock, vječito rastrgan između gena svoje ljudske majke (kladim se da nećete kao ni ja skužiti da je to zapravo Winona Ryder) i vulkanskog oca zapravo me se najviše dojmio.

Pobiju mu šest milijardi Vulkanaca i sasuju Vulkan u tamu crne rupe, a on se kulerski bavi svojim zadacima. Pravi ST časnik i Vulkanac koji ne dopušta da ga ponesu emocije.

Za razliku od mene kojeg, očigledno, muče iste dvojbe kao i u četvrtak tijekom i nakon filma.

Svijet trese novi web fenomen. Tako otprilike započinjem članak objavljen u Jutarnjem listu, a kojim pojašnjavam (ili barem pokušavam) ideju Twittera koji, teško ćete me osporiti, postaje sve popularniji u Hrvatskoj.

Sad, postaje li on popularniji zbog toga što o njemu pišemo u novinama i časopisima ili je njegov razvoj prirodan i neovisan o medijima, nešto je kompliciranija tema na koju bi valjalo napraviti kakvu znanstvenu studiju. Ako netko zna za postojeću, dostupnu u knjižnicama i na webu - neka mi javi.

Kako bilo, Twitter je nova zanimacija ljudi, a onda i medija. Pretpostavljam da ćemo o Twitteru, ali i o domaćim verzijama (Zrikka i Pratime) pisati još poprilično puno u budućnosti.

Zanimljivo je, zapravo, što su Zrikka i Pratime došli u RH gotovo istodobno kad i Twitter. Nisu kasnili mjesecima i godinama, pa utoliko se nadam da ćemo imati prilike popularizirati baš njih.

Za sad je jedino blog kao kopija stranog servisa uspio u domaćim vodama, pa onda očekivati da se to dogodi s mikroblogom - i nije toliko nerealno.

Da skratim - dobrodošli u eru Twittera. Facebook je i dalje tu, ne vjerujem da će samo tako nestati, no web fenomeni upravo su zato fenomeni - dođu i prođu. Zapravo, kad knjiga o Facebooku koju pišem bude u knjižarama, možemo se baciti u potpunosti na Twitter!

Why Croatia? Why not!

Druga teza iz naslova je sad već svima poznat projekt koji su pokrenuli Borja i njegova mala, ali snažna ekipa entuzijasta. WhyCroatia.org je ideja za spas turizma (o čemu sam već pisao).

Vrlo jednostavno, zapravo - snimite filmić o tome zašto je nešto u RH super, nije važno što, izgovorite (ili napišete) par riječi na nekom stranom jeziku i pošaljete video Borji koji to potom objavi na sajtu.

Dok pišem ovaj tekst vrti se 85 filmića. Projekt živi tek par dana i želimo mu sreću, nadam se da će Bajsova ekipa prepoznati entuzijazam Borjine pa će se možda i udružiti i podići sve ovo na nacionalnu razinu. Dvije minute u Dnevniku HRT-a i Nove TV bi, recimo, bio kvalitetan početak.

Update

Umalo zaboravih! Twitter: @NebojsaG

Odakle krenuti? Sredina trećeg mjeseca, a ja objavljujem drugi post na blogu. I to post koji se dobra dva tjedna kuhao u editoru, dobivao pa gubio znakove i sad je napokon vani.  Zbog toga je nešto duži pa se novoj, mikroblogerskoj publici navikloj na par stotina znakova - ispričavam.

Jutarnji na Facebooku i Twitteru

Prije nekog vremena na Jutarnji.hr portalu uveli smo malo ’social media’ aktivnosti, promocije. Otvorili smo Facebook korisnički račun za osobu “Jutarnji list” koja reprezentira mladog i obrazovanog čovjeka, a koji sad već ima preko 1200 prijatelja. Nije neka velika brojka, no statistike pokazuju da i ono malo aktivnosti što imamo na Facebooku (promocija članaka) donosi odličnu posjetu. No, nije stvar u posjeti, barem ne kad se tiče Facebooka. Stvar je u nekom pristupu čitateljima i 2.0 ideji u mainstream medijima. Facebook za sad koristimo uglavnom za promociju članaka, nagradne igre i sl., no ono na čemu radimo i čemu želimo dati naglasak je dodatna vrijednost; breaking news, najava priča u izradi (sugestije i komentari) te komunikacija s čitateljima.

Isto je i s Twitterom za koji račun imamo već duže vrijeme, no bio je u funkciji RSS-a, automatskog povlačivanja vijesti s naslovnice. To smo ukinuli, dali smo mu uredničku dimenziju i radimo na već spomenutoj dodatnoj vrijednosti, tražimo taj value zbog kojeg bi nas čitatelji pratili putem ova dva kanala. Za sad smo na odličnom tragu, no treba tu još jako puno truda i vremena uložiti.

Facebook pravila, lijevo i desno

Kad smo već kod Facebooka, nedavno je bila afera s promjenom pravila korištenja. Ukratko, prvo su se u Facebooku odlučili da nema trajnog brisanja sadržaja unijetih na profile te da isti postaje (i ostaje) trajno vlasništvo Facebooka. Reakcija korisnika je bila i više nego eksplozivna pa je Facebook vratio stara pravila korištenja i trenutno razmatra kako završiti priču. U međuvremenu su većini korisnika uveli novi dizajn. Većinu stvari su preselili u jedan veliki, centrirani publisher pa sad Facebook neodoljivo podsjeća na Twitter koji je svojim rastom dosta pritisnuo tržište, a nakon što su odbili Facebookovu novčanu ponudu za vlasništvo, nekako kao da su još više dobili na snazi. Nekoliko pametnih o Facebook/Twitter slučaju možete pročitati kod kolege Aničića.

Novinarstvo na internetu. Siva zona? Speaker’s corner?

Prije par dana održan je okrugli stol na temu online novinarstva. Stol su organizirali HND, H-alter i Pollitika. Očekivano, raspravljalo se o slobodi interneta, anonimnosti, pravima blogera, novinara, financiranju lokalnih portala, utjecaja mainstream medija,  suživotu profesionalaca i amatera na domaćem webu… U dobra tri sata izgovoreno je svega. Dio toga, nekih 1 posto, ima smisla. Ostalo su bile floskule i nešto što organski ne mogu podnijeti, a to je silno filozofiranje uz citiranje sociologa i ekipe koja je prije 30 godina uvodila neke civilizacijske norme. Sve je to lijepo, divno i krasno, no nama treba jedna poprilično ozbiljna redefinicija svega aktualnog, a to nećemo postići lamentiranjem oko prošlih stvari koje, svaki se dan vidi, i nisu toliko univerzalne i trajne. Željko Anderlon, Marko Rakar, Gordana Vilović i još nekoliko govornika imali su zaista dobre zaključke i misli o temi, no bojim se da je bilo previše informacija da bih nešto suvislo i konkretno zapamtio i prenio. Nešto više možete pročitati na Pollitici.

Ostali mediji i žutilo u novinama

Na podforumu Ostali mediji (Forum.hr) svako malo se vodi poprilično žustra prepirka oko žutila na internetu i vječnog “kokoš ili jaje” odnosno novinari ili publika pitanja. Daju li novinari publici žutilo zato što ne mogu, ne znaju i ne žele bolje ili zato što publika naprosto voli žutilo? Borja je napisao odličan rezime s čijim bi se zaključkom definitivno složio: Kvaliteta prije svega, no na istoj razini i strategija. Drugim riječima, pojedine novine se trebaju odlučiti jesu li žute ili su ozbiljne ili su nešto treće.

Zaključak koji se nameće jest da tiskana izdanja mogu preživjeti jedino ako se usmjere u jednom ili drugom smjeru. Pa onda imate žutilo i znate što vas čeka, s druge strane imate ozbiljan tisak i također znate što vas tamo čeka. Poprilično jednostavno, zar ne? Kad bi svijet bio crno - bijel, onda možda. Kako nije, već je pretežno siv, onda baš i ne. Ili barem ne kod nas, gdje je publika koja kupuje novine relativno malena.

Ne bih zapravo dugo palamudio o tome. Mišljena sam da ljudi vole žutilo i da im naprosto treba ponuditi jednak omjer kvalitetnog, istraživačkog, reportažnog i zanimljivog novinarstva, kao i tračeva, showbizza, crvenih tepiha i svjetlucavih ogledala. Na kraju krajeva, uvijek publika bira ono što je zanima. Utoliko u onoj “kokoš ili jaje” prepiski i dalje tvrdim da ljudi sami potenciraju stvaranje žutila.

Podaci o čitanosti pojedinih članaka na portalima, gdje korisnik uvijek može odabrati što će čitati i gdje ga nitko ni na što ne tjera, niti je išta platio (izuzev struje, interneta), daju vrlo jasnu sliku - što žutije, to čitanije. S druge strane, članci iz znanosti, kolumne, intervjui i sl. su na pragu toga da postanu solidno čitani i tu treba pritisnuti kvalitetom. Eto, zapravo i neke generalne ideje tiskanih novina budućnosti; Pustite svakodnevni news portalima, a vi se bavite analizom i istraživanjima. Vuk sit i koza cijela.

Kako spasiti domaći turizam by Boris Ličina Borja

Borja, kreativni direktor koji nikad ne spava, dosmislio se jedne poprilično genijalne ideje. Kaže, našao je izlaz iz ekonomske krize , odnosno spas ekonomije kroz turizam. Citiram:

Prvo što mi je palo na pamet jest složiti site why you should visit croatia na kojem će tona ekipe lijepo na nekom stranom jeziku u kakvom video zapisu objasniti potencijalnim turistima zašto trebaju doći (a razloga je dovoljno i za svakog ima nešto). Taj bi site trebao imati sustav glasanja pa bi se vidjeli najpopularniji, najbolje ocijenjeni, štogod, a point je da pola miljuna domaćih korisnika interneta snimi video što je garancija da će taj pr stunt završiti na cnn-u možda, a sigurno po internetu na čudo siteova, Facebooku, Twitteru i svim ostalim 2.0 servisima/blogovima.

Definitivno odličan PR stunt koji bi mogao odjeknuti. Borja s realizacijom projekta ne čeka, već, hvali se po Twitteru kojeg je nedavno pokrenuo (kao, posla radi), realizira svoju ideju. Sretno ti bilo, blogosfera je uz tebe, a i mainstream mozgovi podržavaju ideju pa je tako osvanuo članak o Borjinoj ideji i u Slobodnoj Dalmaciji. Uzgred, novi PlanB je na kioscima. Više informacija o sadržaju ovdje.

Za 15. broj PlanaB kontaktirao sam popriličan broj ljudi koji stoje iza novih (i ugašenih) dvanula projekta na domaćem (regionalnom) webu. Moje pitanje je bilo zašto njihovi projekti (uglavnom) ne uspijevaju. Također, zašto se neki ipak probiju. Odgovore ste mogli pročitati u tom broju PlanaB, a sada je članak  dostupan i online:

Zašto ne uspijevaju domaći 2.0 projekti?

Nego, na Jutarnji.hr smo vratili blogove na naslovnicu i opet ćemo krenuti s pisanjem istih. Mali box koji se nalazio s desne strane nije bio vidljiv pa postovi nisu bili čitani, a time i autori demotivirani. Što je šteta, jer imamo sjanih autora. Ista stvar je i s ovim blogom. Nova godina je krenula nekako ljigavo, depresivno i s puno posla, no ideje i projekti su ovdje, čekaju da se o njima piše. Reći ću samo - dobrodošli natrag.

Inače, htjedoh reagirati na pizdarijice od teza koje jedan doktor objavio u Večernjem, a na temu Facebooka, ovisnosti o istom i liječenje u Vrapču, no kolega Marjanović s Indexa me prestigao i napisao manje više sve bitno.

Ja bih još samo dodao da su ovisnosti isključivo stvar slabog karaktera, a da blogovi, facebook, myspace, forumi i sva ostala sila komunikacijskih alata služe isključivo tome - komunikaciji. Tko to ne razumije i navuče se na neku virtualnu stvarnost, taj vjerojatno i u “stvarnom” životu ne funkcionira najbolje.

5. Let 3 i zaista bijedan pokušaj pokazivanja pubertetskog otpora

Nekolicina relativno netalentiranih glazbenika koji zajedno rade jednu relativno lošu glazbu čine vrhunac alternativne (i) kulturne (u pravom smislu) hrvatske scene na način da učestalo spominju riječi ‘pička’ i ‘kurac’ te da pritom ispaljuju čepove iz guzice. Ne vidim u tome satiru, ironiju ili otpor prema zlim vladajućim strukturama i kapitalističkim oportunistima koji zatiru prave umjetnosti i ljudske vrijednosti na uštrb zdravog razuma. Razina ‘umjetnosti’ i komentara na razini su jedne, primjerice, Vedrane Rudan; dakle, daleko ispod bilo koje dostojne razine. Odbijam vjerovati da se kulturna i alternativna svita, kojoj bi jedini cilj trebao biti inteligentna provokacija u nakani promjene okoline i društva, može svesti na nekoliko ‘pičaka’ i ‘kuraca’ kao da to ima ikakav učinak. Ne priznajem pritom ni ‘argument’ kako nema ‘dublje’ poruke u javnom prostačenju, već kako su ‘pička’ i ‘kurac’ na javnoj televiziji dovoljno snažne poruke koje prenose sasvim jasnu ideju; smetaju nam proste riječi, a dopuštamo ubojicama da hodaju ulicama. Otkad je spuštanje na nečiju razinu samo kako bismo mu glasno rekli da je budala oruđe intelektualaca?

4. Književna elita kojoj Nives Celzijus viri iz šupka

Uloviti korak s vremenom konzervativcima je oduvijek bio problem. Činjenica da se odnosi snaga i percepcije mijenjaju neovisno o snazi i postojanosti neke tekovine nikako da dođe do mozga djelu ljudi koji bi trebao štiti interese upravo takvih ideja – književnosti. Iako je većina ljudi zapravo inertna i beskorisna nakupina nefunkcionalnih ganglija, njihova se prava moraju poštovati. Ako ljudi odabiru gledati i slušati smeće, onda to nije nikakva marginalna pojava. Ako 40-ak tisuća ljudi kupi knjigu Nives Celzijus u zemlji gdje se ni najbolji pisci toliko ne prodaju, onda to definitivno nije pojava na spomenutim marginama, nego odraz i slika društva. Utoliko je nevjerojatno licemjerno i jadno, da ne kažem groteskno i odurno (a opet ljudski!) ukinuti nagradu koja bi bila simboličan dokaz prethodne teze. Umjetnost, a posebice književnost, treba što prije unajmiti kvalitetnu marketinšku agenciju da napravi rebrandiranje jer u protivnom srlja u propast.

3. Ratni profiter Thompson i njegova vojska ekstremnih budala

Bombom na prostor gdje bi se trebao održati koncert sve manje popularnog ratnog profitera – Marka Perkovića Thompsona – zaista je unikatan izraz nezadovoljstva. Nešto poput prijetnji da će, ukoliko se koncert u Areni otkaže, ista biti eksplozivom dignuta u zrak. U čemu je tu problem? Prije svega u uvjetovanosti i mogućnosti dresure ljudi. Poveži im nekoliko puta svete pojmove s određenim glazbenim izvođačem i uskoro taj izvođač postaje svet. Nije to topla voda, a fanatici kao i budala ne rastu na drveću, već su tu negdje, motaju se oko nas i čine nam život relativno težim, no u svakom slučaju zabavnijim. Je li glupost samo igra genetike kako bi se ‘normalni’ ljudi imali čime baviti i zabavljati te se na taj način razvijati, vjerojatno nikad neće biti objašnjeno. Kao što meni nikad neće biti jasno zašto toliko volimo živjeti u lažima? Laž je da Thompson promiče ljubav i vrijednosti jer ako ti čovjek koji se zove po oružju i koji mačem mlatara po pozornici mora reći da je važno voljeti svoju braću i sestre, onda si u najmanju ruku poremećena budala. Kao što sam i ja budala u ovim trenucima kad pišem o tako prokleto očitim stvarima.

2. Facebook fijasko i hrpa salonskih revolucionara

Dobro, možda pretjerujem. Možda prosvjed ‘Stegnite vi svoj remen, bando lopovska‘ nije bio fijasko. Možda je nova revolucija u klikanju mišem umjesto u mahanju transparentom. Ako se sve modernizira, zašto ne bi i revolucija? Po tome je prosvjed itekako uspio. Meni, nažalost, nikako nije sjeo. Ne sviđa mi se što je jedan od govornika deklarirani ustaša koji hoda svijetom s torbom na leđima na kojoj je crnom tintom uklesano ustaško U. Ne sviđa mi se i to licemjerno zazivanje i taj neutemeljeni vapaj da smo u krizi i da ljudi žive na kredit. Naravno da žive na kredit kad kupuju pizdarije koje im ne trebaju. Naravno da je potrošačka košarica kilava kad u nju nije ubrojen podatak koji kaže da prosječna RH obitelj ima minimalno četiri mobitela. Seremo kako nemamo što jesti, no imamo iPhone. Seremo kako nam je loše, ali vozimo nove i dobre aute. Prosvjed je zagovarao i nekakvo, Bože me sačuvaj, pretakanje iz ‘vrha’ prema ‘masama’. Dragi moji Hrvati i katolici, da je Bog htio da sirotinja bude bogata, prvenstveno bi se pobrinuo da ne bude sirotinja u glavi. Drugo, ako već želite biti bogati – budite bogati duhom. Sve će vrlo brzo biti bolje. Eh, i da – ne zaboravite izaći na sljedeće izbore. Bilo bi predivno kad bi glasanje bilo kao pristupanje facebook grupi. Registriraš se, jedan klik i to je to.

1. Vlatka Pokos i ‘kokoš ili jaje?’ efekt domaćeg žutila

Novinari i urednici su krivi što nas zanima žutilo. Oni su nam to godinama trpali kao relevantno pa sad teško možemo razmišljati svojom glavom i donositi vrijednosne procjene. Ti isti novinari pišu te žute novine i urednici stavljaju te žute natpise pa kako se ne bih rastužio kad dam sedam kuna za novine, prelistam ih i unutra nađem samo žutilo!? K vragu i ta tiskana sranja! Okrenimo se internetu! Okrenimo se WWW-u koji nudi nevjerojatno velik izbor. Želim kulturu? Evo je! Želim filozofiju i intelektualno naricanje o svjetskom bolu? Evo ga! Besplatno i dostupno, jebeš više tiskane novine. I što se onda dogodi? Istovremeno na web stranici imaš vijest o tome kako ćemo do 2012. godine pronaći planet sličan Zemlji u obližnjem svemiru i vijest o prekidu Vlatke Pokos i Dine Bubičića. Prva vijest je atraktivna, intelektualna i zabavna. Ispunjava sve kriterije i čovjek bi očekivao da će svi kliknuti na nju. No, vjerojatno je nisu ni percipirali zbog Vlatke Pokos i njezine tužne, ljubavne priče. Taj je članak (kažu Google Analytics) oborio sve rekorde čitanosti. (Za portal Jutarnji.hr znam neposredno, za ostale posredno) Desetak tisuća više klikova nego ‘obične’ vijesti. Kladim se da u tih 10 tisuća ljudi barem 90 posto govori kako su ‘novine žute’ i kako su ‘novinari i urednici srozali novinarstvo’. To što su oni imali izbor kliknuti na nešto drugo, a ne na Vlatku, mi više nije toliko ni neobično koliko retardirano.

Pojmovnik:

Stanković nakon ispaljivanja čepova prekinuo emisiju

Nives Celzijus zbog diskriminacije tuži pulski sajam

Bombu u dvoranu postavio Thompsonov obožavatelj?

Samo desetak tisuća ljudi na Facebook prosvjedima

Prekinuli Vlatka Pokos i Dino Bubičić

Index.hr bio je nedostupan 25 sati. Putem priopćenja koje je jučer stiglo u novinske redakcije javili su kako je u pitanju ‘intezivni DDoS (Distributed Denial of Service) napad na portal te kako tehničko osoblje Indexa radi na zaustavljanju napada’.

Vlasnik portala, Matija Babić, dodao je kako im je šteta već sad viša od 100 tisuća kuna.

To je činjenica, ne mogu naplatiti bannere i oglase kad ih nisu ‘vrtili’ na sajtu. No, evo također i još nekoliko činjenica koje su me navele da posumnjam u istinitost njegovih tvrdnji.

- Nekoliko programera i system admina s kojima sam danas razgovarao potvrdili su mi sumnje da napadi ne mogu trajati toliko dugo. Upućeniji će znati više, no takvi napadači se režu čim se primijeti povećana aktivnost s jedne (ili više) IP adresa, a čak i da su uspjeli u potpunosti uništiti servere, proces podizanja sistema na novom serveru ne bi trebao trajati duže od osam sati, tvrde upućeni. Posebice kad je riječ o jednom od najposjećenijih portala koji mora imati dobru zaštitu i podršku.

- Što se zapravo dogodilo najbolje zna sistem administrator koji ima pristup logovima servera. Indeksovi su smješteni u Vodatelu, odnosno u Metronetu, što je javno dostupna informacija. Preko poznanika sam došao do osobe zaposlene u jednoj od spomenutih tvrtki koja tvrdi da nema nikakvih hakerskih napada niti ikakvih prijetnji izvana. Informacija je dovoljno pouzdana da joj vjerujem.

- Istu priču sasvim slučajno potvrdila je i jedna neoprezna zaposlenica Indexa koja je danas na tramvajskoj stanici glasno na mobitel pričala o problemima u redakciji, navodeći kako su primorani ‘prodavati’ priču o hakiranju, dok je zapravo problem u (ne)održavanju servera. Dodala je kako njihov vlasnik tvrdi da im je priča o hakiranju odličan marketinški potez.

Slažem se, taktički odličan potez prodavati priču o hakiranju u danima kad vladini poslušnici svima pomalo kuckaju na vrata zbog mnogo manje bitnih informacija nego što su objavljene na Indeksu. Ono što će se sad dogoditi jest light verzija Stojedinice.

Index će opet proraditi, pisat će o zlim hakerima koji su ih napali, predočit će policijski zapisnik kao dokaz da su iste prijavili i bit će žrtva sistema, dižući se tako u očima čitatelja, a sve zbog nekoliko tehničkih poteškoća.

Moji motivi nisu zlonamjerni, radim na konkurentskom portalu i to što su oni nedostupni (nama) ostalima ide samo u prilog. Vidim koji su im (marketinški) razlozi za takvo postupanje prema čitateljima, no ne odobravam ih.

Ekipu s blog.hr portala je padanje servera koštalo par stotina korisnika, ali su barem bili iskreni.

UPDATE:

Index.hr je ponovo dostupan, nakon 25 sati odsutnosti. I dalje su kod iste priče.