Da sam odmah u četvrtak (kada sam ga gledao) pisao o novom Star Trek filmu rekao bih vam da je loš. Zapravo, brutalno bih ga popljuvao i nagrdio sve odreda; glumce, redatelja, scenariste… sve osim majstora specijalnih efekata izredao bih na stup srama, a onda bih se još obrušio i na nepoznatog nekoga tko je film preveo na hrvatski.

Live long and prosper, kultni vulkanski pozdrav spojenih (a opet raširenih) prstiju dotični je preveo “živi dugo i berićetno”. Ma mislim, berićetno? Jebalo ga to berićetno. Zna se dobro da prijevod ide “živi dugo i uspješno” i ne vidim razlog da se koristi ta riječ. Ona sama po sebi nije loša, naprotiv, urnebesno mi je dobra i kao nakon gledanja Red Carpeta - publika je naučila novu stranu riječ koju može suptilno ubacivati u rečenice i koristiti kao dosjetku.

No, dobro. Film.

Van konteksta Star Treka i poznavanja likova, odnosa i filozofije, film vjerojatno ne bi sjeo nikome. Kao što sam se i ja poprilično razočarao, pustio suzu trekkijevsku i prokleo patetičnu holivudsku megalomaniju koja svojim dolar zelenim prstima muti bistru rijeku originalnih Star Trek emocija.

Prije svega - likovi. U potpunosti su nerazrađeni i temelje se na lošoj glumi i imenu koje, navodno, treba kompenzirati manjak glumačkih vještina i prozirnu, jednodimenzionalnu interpretaciju. Osim imena (Kirk, Uhura, Scotty…) tu je i vanjština da popuni rupe sadržaja.

Zgodni, mladi, inteligentni nadljudi koji se ni ne zadišu kad se iz svemira u slobodnom padu obrušavaju na usko i vatrom okovano sletište. Na istom se potom iskazuju kao super snažni i borilački disciplinirani heroji. U jednom trenutku zapravo pomislite da gledate Star Wars, a ne Star Trek, jer jedna od mladih nada izvlači rasklopivi mač. Kao što je netko na Forumu dobro napisao - samo sam čekao da izvuče svjetlosni mač i baci se u borbu sa pobunjenim Romulancima koji fiziologijom, btw, poprilično podsjećaju na Sitha.

Taj Star Wars ton koji tijekom čitavog filma odjekuje negdje u pozadini zapravo i nije toliko čudan, ako uzmete u obzir izjavu redatelja da je film radio inspiriran George Lucasom i njegovim radom na Star Wars serijalima. Kad smo kod tonova, gomila brzih i eksplozivnih ratnih scena u ovom je Star Treku (što je rijetkost) u skladu s nama poznatom fizikom. Dakle, eksplozije u svemiru se ne čuju.

S druge strane, dotična crvena materija koja je glavno oružje pobunjenih Romulanaca iz budućnosti i kojom stvaraju singularitete, odnosno crne rupe kojima “usisavaju” planete iz osvete zbog slomljenog srca njihovog vođe uopće nije pojašnjenja. Što je tu čudno? Pa zapravo to što se fizika zvjezdanih staza u mnogočemu oslanja na dokazane ili teoretski moguće zakone koji zajedno čine jednu furistički smislenu cjelinu.

Mnogo je toga ostalo nedorečeno i razvoj scena ima tendenciju u potpunosti zbuniti, pa i razočarati gledatelja. Da, znam, film je o Kirkovim počecima i slaganju kockica u odnosima prve i vjerojatno najpoznatije posade daleko najpoznatijeg broda - USS Enterprisea. No, i tu su razočarali. To što Kirk slini za Uhurom koja se kasnije sasvim očekivano zbari s (mlađim) Spockom i što u filmu ima jedna tučnjava, a prije toga jedna adrenalinska vožnja mladog Kirka ni po čemu nije dovoljno da se razradi ideja neobuzdane kirkovštine čijom se hrabrom intencijom po tko zna koju put spašava poznati i nepoznati svemir od inteligentnih, razvijenih, ali opet divljački nastrojenih vrsta.

Redatelj je očigledno htio strpati i jedno i drugo u premalo prostora pa je dobio, odnosno dobili smo ono što vjerojatno nismo očekivali - slabašan bućkuriš.

Kirkova obuka nezasluženo je preskočena deux ex machina “tri godine kasnije” odskokom i pomalo me razočarala. Kao i sama priča, zaplet. Možda je u meni problem, možda mene živciraju i klasični ST nastavci u kojima vrijeme, temporalni poremećaji i “moraš to napraviti u budućnosti da bi spasio sebe u prošlosti” čine zaplet, no ne volim pretjerano razmišljati kad gledam Star trek.

Dobro, lažem, obožavam temporalnu kauzalnost, zbrku koju može prouzročiti i happy end mogućnost koju nudi, no onda je taj film trebao biti takav u potpunosti - trekkijevski, geekovski.

Ovaj to nije. Ma ne zbog toga što imaju sveukupno tri cool gadgeta kojima se igraju, već je film jednostavno masovan, prilagođen čitavoj obitelji; ocu koji je odrastao uz prve vide se žice koje drže brod i spužve umjesto kamenja na setu nastavke, mlađem sinu kojeg uzbuđuju scene borba i laserske pucnjave, kćeri koju Star trek u potpunosti ne zanima, ali je Kirk toliko sladak i zgodan da film nije mogla propustiti i majci koja je tu (ispričavam se na seksizmu) naprosto da se mali ne usere Coca-colom po novoj majici.

Možemo ih shvatiti, doduše. Osim što je čitava filmska industrija u krizi zbog (o)suđenih Pirate Bayjevaca vlada i ekonomska kriza pa treba nekako vratiti silne milijune uložene u specijalne efekete.

Koji su uistinu genijalni. Kamera se cloverfildovski okreće i trese, nema statike i jednodimenzionalnosti u vratolomnim scenama koje su izvrsne. Brodovi su moćni, brzi i okretni, na 33 posto jačine štita izduraju još nekoliko fazorskih pogodaka u ključne dijelove oplate. Čisti seks.

Što me sjeti; Kirk je u čitavih dva sata zbario samo jednu zelenoliku djevu što je i više nego razočaravajuće za fakera svemirskih gabarita, kakvog ga pamtimo.

A pamtimo i originalnog Spocka koji je, srećom, dugoživotni Vulkanac pa ga možemo očekivati i u sljedećem nastavku. U novom je ST-u odigrao ključnu ulogu, lik je oko kojeg se vrti fabula i koji snažno drži uzde prošlog i budućeg vremena, ali ne uspijeva ni u budućnosti, odnosno prošlosti, spasiti svoju rodnu planetu Vulkan. Mlađi Spock, vječito rastrgan između gena svoje ljudske majke (kladim se da nećete kao ni ja skužiti da je to zapravo Winona Ryder) i vulkanskog oca zapravo me se najviše dojmio.

Pobiju mu šest milijardi Vulkanaca i sasuju Vulkan u tamu crne rupe, a on se kulerski bavi svojim zadacima. Pravi ST časnik i Vulkanac koji ne dopušta da ga ponesu emocije.

Za razliku od mene kojeg, očigledno, muče iste dvojbe kao i u četvrtak tijekom i nakon filma.

Svijet trese novi web fenomen. Tako otprilike započinjem članak objavljen u Jutarnjem listu, a kojim pojašnjavam (ili barem pokušavam) ideju Twittera koji, teško ćete me osporiti, postaje sve popularniji u Hrvatskoj.

Sad, postaje li on popularniji zbog toga što o njemu pišemo u novinama i časopisima ili je njegov razvoj prirodan i neovisan o medijima, nešto je kompliciranija tema na koju bi valjalo napraviti kakvu znanstvenu studiju. Ako netko zna za postojeću, dostupnu u knjižnicama i na webu - neka mi javi.

Kako bilo, Twitter je nova zanimacija ljudi, a onda i medija. Pretpostavljam da ćemo o Twitteru, ali i o domaćim verzijama (Zrikka i Pratime) pisati još poprilično puno u budućnosti.

Zanimljivo je, zapravo, što su Zrikka i Pratime došli u RH gotovo istodobno kad i Twitter. Nisu kasnili mjesecima i godinama, pa utoliko se nadam da ćemo imati prilike popularizirati baš njih.

Za sad je jedino blog kao kopija stranog servisa uspio u domaćim vodama, pa onda očekivati da se to dogodi s mikroblogom - i nije toliko nerealno.

Da skratim - dobrodošli u eru Twittera. Facebook je i dalje tu, ne vjerujem da će samo tako nestati, no web fenomeni upravo su zato fenomeni - dođu i prođu. Zapravo, kad knjiga o Facebooku koju pišem bude u knjižarama, možemo se baciti u potpunosti na Twitter!

Why Croatia? Why not!

Druga teza iz naslova je sad već svima poznat projekt koji su pokrenuli Borja i njegova mala, ali snažna ekipa entuzijasta. WhyCroatia.org je ideja za spas turizma (o čemu sam već pisao).

Vrlo jednostavno, zapravo - snimite filmić o tome zašto je nešto u RH super, nije važno što, izgovorite (ili napišete) par riječi na nekom stranom jeziku i pošaljete video Borji koji to potom objavi na sajtu.

Dok pišem ovaj tekst vrti se 85 filmića. Projekt živi tek par dana i želimo mu sreću, nadam se da će Bajsova ekipa prepoznati entuzijazam Borjine pa će se možda i udružiti i podići sve ovo na nacionalnu razinu. Dvije minute u Dnevniku HRT-a i Nove TV bi, recimo, bio kvalitetan početak.

Update

Umalo zaboravih! Twitter: @NebojsaG

Odakle krenuti? Sredina trećeg mjeseca, a ja objavljujem drugi post na blogu. I to post koji se dobra dva tjedna kuhao u editoru, dobivao pa gubio znakove i sad je napokon vani.  Zbog toga je nešto duži pa se novoj, mikroblogerskoj publici navikloj na par stotina znakova - ispričavam.

Jutarnji na Facebooku i Twitteru

Prije nekog vremena na Jutarnji.hr portalu uveli smo malo ’social media’ aktivnosti, promocije. Otvorili smo Facebook korisnički račun za osobu “Jutarnji list” koja reprezentira mladog i obrazovanog čovjeka, a koji sad već ima preko 1200 prijatelja. Nije neka velika brojka, no statistike pokazuju da i ono malo aktivnosti što imamo na Facebooku (promocija članaka) donosi odličnu posjetu. No, nije stvar u posjeti, barem ne kad se tiče Facebooka. Stvar je u nekom pristupu čitateljima i 2.0 ideji u mainstream medijima. Facebook za sad koristimo uglavnom za promociju članaka, nagradne igre i sl., no ono na čemu radimo i čemu želimo dati naglasak je dodatna vrijednost; breaking news, najava priča u izradi (sugestije i komentari) te komunikacija s čitateljima.

Isto je i s Twitterom za koji račun imamo već duže vrijeme, no bio je u funkciji RSS-a, automatskog povlačivanja vijesti s naslovnice. To smo ukinuli, dali smo mu uredničku dimenziju i radimo na već spomenutoj dodatnoj vrijednosti, tražimo taj value zbog kojeg bi nas čitatelji pratili putem ova dva kanala. Za sad smo na odličnom tragu, no treba tu još jako puno truda i vremena uložiti.

Facebook pravila, lijevo i desno

Kad smo već kod Facebooka, nedavno je bila afera s promjenom pravila korištenja. Ukratko, prvo su se u Facebooku odlučili da nema trajnog brisanja sadržaja unijetih na profile te da isti postaje (i ostaje) trajno vlasništvo Facebooka. Reakcija korisnika je bila i više nego eksplozivna pa je Facebook vratio stara pravila korištenja i trenutno razmatra kako završiti priču. U međuvremenu su većini korisnika uveli novi dizajn. Većinu stvari su preselili u jedan veliki, centrirani publisher pa sad Facebook neodoljivo podsjeća na Twitter koji je svojim rastom dosta pritisnuo tržište, a nakon što su odbili Facebookovu novčanu ponudu za vlasništvo, nekako kao da su još više dobili na snazi. Nekoliko pametnih o Facebook/Twitter slučaju možete pročitati kod kolege Aničića.

Novinarstvo na internetu. Siva zona? Speaker’s corner?

Prije par dana održan je okrugli stol na temu online novinarstva. Stol su organizirali HND, H-alter i Pollitika. Očekivano, raspravljalo se o slobodi interneta, anonimnosti, pravima blogera, novinara, financiranju lokalnih portala, utjecaja mainstream medija,  suživotu profesionalaca i amatera na domaćem webu… U dobra tri sata izgovoreno je svega. Dio toga, nekih 1 posto, ima smisla. Ostalo su bile floskule i nešto što organski ne mogu podnijeti, a to je silno filozofiranje uz citiranje sociologa i ekipe koja je prije 30 godina uvodila neke civilizacijske norme. Sve je to lijepo, divno i krasno, no nama treba jedna poprilično ozbiljna redefinicija svega aktualnog, a to nećemo postići lamentiranjem oko prošlih stvari koje, svaki se dan vidi, i nisu toliko univerzalne i trajne. Željko Anderlon, Marko Rakar, Gordana Vilović i još nekoliko govornika imali su zaista dobre zaključke i misli o temi, no bojim se da je bilo previše informacija da bih nešto suvislo i konkretno zapamtio i prenio. Nešto više možete pročitati na Pollitici.

Ostali mediji i žutilo u novinama

Na podforumu Ostali mediji (Forum.hr) svako malo se vodi poprilično žustra prepirka oko žutila na internetu i vječnog “kokoš ili jaje” odnosno novinari ili publika pitanja. Daju li novinari publici žutilo zato što ne mogu, ne znaju i ne žele bolje ili zato što publika naprosto voli žutilo? Borja je napisao odličan rezime s čijim bi se zaključkom definitivno složio: Kvaliteta prije svega, no na istoj razini i strategija. Drugim riječima, pojedine novine se trebaju odlučiti jesu li žute ili su ozbiljne ili su nešto treće.

Zaključak koji se nameće jest da tiskana izdanja mogu preživjeti jedino ako se usmjere u jednom ili drugom smjeru. Pa onda imate žutilo i znate što vas čeka, s druge strane imate ozbiljan tisak i također znate što vas tamo čeka. Poprilično jednostavno, zar ne? Kad bi svijet bio crno - bijel, onda možda. Kako nije, već je pretežno siv, onda baš i ne. Ili barem ne kod nas, gdje je publika koja kupuje novine relativno malena.

Ne bih zapravo dugo palamudio o tome. Mišljena sam da ljudi vole žutilo i da im naprosto treba ponuditi jednak omjer kvalitetnog, istraživačkog, reportažnog i zanimljivog novinarstva, kao i tračeva, showbizza, crvenih tepiha i svjetlucavih ogledala. Na kraju krajeva, uvijek publika bira ono što je zanima. Utoliko u onoj “kokoš ili jaje” prepiski i dalje tvrdim da ljudi sami potenciraju stvaranje žutila.

Podaci o čitanosti pojedinih članaka na portalima, gdje korisnik uvijek može odabrati što će čitati i gdje ga nitko ni na što ne tjera, niti je išta platio (izuzev struje, interneta), daju vrlo jasnu sliku - što žutije, to čitanije. S druge strane, članci iz znanosti, kolumne, intervjui i sl. su na pragu toga da postanu solidno čitani i tu treba pritisnuti kvalitetom. Eto, zapravo i neke generalne ideje tiskanih novina budućnosti; Pustite svakodnevni news portalima, a vi se bavite analizom i istraživanjima. Vuk sit i koza cijela.

Kako spasiti domaći turizam by Boris Ličina Borja

Borja, kreativni direktor koji nikad ne spava, dosmislio se jedne poprilično genijalne ideje. Kaže, našao je izlaz iz ekonomske krize , odnosno spas ekonomije kroz turizam. Citiram:

Prvo što mi je palo na pamet jest složiti site why you should visit croatia na kojem će tona ekipe lijepo na nekom stranom jeziku u kakvom video zapisu objasniti potencijalnim turistima zašto trebaju doći (a razloga je dovoljno i za svakog ima nešto). Taj bi site trebao imati sustav glasanja pa bi se vidjeli najpopularniji, najbolje ocijenjeni, štogod, a point je da pola miljuna domaćih korisnika interneta snimi video što je garancija da će taj pr stunt završiti na cnn-u možda, a sigurno po internetu na čudo siteova, Facebooku, Twitteru i svim ostalim 2.0 servisima/blogovima.

Definitivno odličan PR stunt koji bi mogao odjeknuti. Borja s realizacijom projekta ne čeka, već, hvali se po Twitteru kojeg je nedavno pokrenuo (kao, posla radi), realizira svoju ideju. Sretno ti bilo, blogosfera je uz tebe, a i mainstream mozgovi podržavaju ideju pa je tako osvanuo članak o Borjinoj ideji i u Slobodnoj Dalmaciji. Uzgred, novi PlanB je na kioscima. Više informacija o sadržaju ovdje.

Za 15. broj PlanaB kontaktirao sam popriličan broj ljudi koji stoje iza novih (i ugašenih) dvanula projekta na domaćem (regionalnom) webu. Moje pitanje je bilo zašto njihovi projekti (uglavnom) ne uspijevaju. Također, zašto se neki ipak probiju. Odgovore ste mogli pročitati u tom broju PlanaB, a sada je članak  dostupan i online:

Zašto ne uspijevaju domaći 2.0 projekti?

Nego, na Jutarnji.hr smo vratili blogove na naslovnicu i opet ćemo krenuti s pisanjem istih. Mali box koji se nalazio s desne strane nije bio vidljiv pa postovi nisu bili čitani, a time i autori demotivirani. Što je šteta, jer imamo sjanih autora. Ista stvar je i s ovim blogom. Nova godina je krenula nekako ljigavo, depresivno i s puno posla, no ideje i projekti su ovdje, čekaju da se o njima piše. Reći ću samo - dobrodošli natrag.

Inače, htjedoh reagirati na pizdarijice od teza koje jedan doktor objavio u Večernjem, a na temu Facebooka, ovisnosti o istom i liječenje u Vrapču, no kolega Marjanović s Indexa me prestigao i napisao manje više sve bitno.

Ja bih još samo dodao da su ovisnosti isključivo stvar slabog karaktera, a da blogovi, facebook, myspace, forumi i sva ostala sila komunikacijskih alata služe isključivo tome - komunikaciji. Tko to ne razumije i navuče se na neku virtualnu stvarnost, taj vjerojatno i u “stvarnom” životu ne funkcionira najbolje.

5. Let 3 i zaista bijedan pokušaj pokazivanja pubertetskog otpora

Nekolicina relativno netalentiranih glazbenika koji zajedno rade jednu relativno lošu glazbu čine vrhunac alternativne (i) kulturne (u pravom smislu) hrvatske scene na način da učestalo spominju riječi ‘pička’ i ‘kurac’ te da pritom ispaljuju čepove iz guzice. Ne vidim u tome satiru, ironiju ili otpor prema zlim vladajućim strukturama i kapitalističkim oportunistima koji zatiru prave umjetnosti i ljudske vrijednosti na uštrb zdravog razuma. Razina ‘umjetnosti’ i komentara na razini su jedne, primjerice, Vedrane Rudan; dakle, daleko ispod bilo koje dostojne razine. Odbijam vjerovati da se kulturna i alternativna svita, kojoj bi jedini cilj trebao biti inteligentna provokacija u nakani promjene okoline i društva, može svesti na nekoliko ‘pičaka’ i ‘kuraca’ kao da to ima ikakav učinak. Ne priznajem pritom ni ‘argument’ kako nema ‘dublje’ poruke u javnom prostačenju, već kako su ‘pička’ i ‘kurac’ na javnoj televiziji dovoljno snažne poruke koje prenose sasvim jasnu ideju; smetaju nam proste riječi, a dopuštamo ubojicama da hodaju ulicama. Otkad je spuštanje na nečiju razinu samo kako bismo mu glasno rekli da je budala oruđe intelektualaca?

4. Književna elita kojoj Nives Celzijus viri iz šupka

Uloviti korak s vremenom konzervativcima je oduvijek bio problem. Činjenica da se odnosi snaga i percepcije mijenjaju neovisno o snazi i postojanosti neke tekovine nikako da dođe do mozga djelu ljudi koji bi trebao štiti interese upravo takvih ideja – književnosti. Iako je većina ljudi zapravo inertna i beskorisna nakupina nefunkcionalnih ganglija, njihova se prava moraju poštovati. Ako ljudi odabiru gledati i slušati smeće, onda to nije nikakva marginalna pojava. Ako 40-ak tisuća ljudi kupi knjigu Nives Celzijus u zemlji gdje se ni najbolji pisci toliko ne prodaju, onda to definitivno nije pojava na spomenutim marginama, nego odraz i slika društva. Utoliko je nevjerojatno licemjerno i jadno, da ne kažem groteskno i odurno (a opet ljudski!) ukinuti nagradu koja bi bila simboličan dokaz prethodne teze. Umjetnost, a posebice književnost, treba što prije unajmiti kvalitetnu marketinšku agenciju da napravi rebrandiranje jer u protivnom srlja u propast.

3. Ratni profiter Thompson i njegova vojska ekstremnih budala

Bombom na prostor gdje bi se trebao održati koncert sve manje popularnog ratnog profitera – Marka Perkovića Thompsona – zaista je unikatan izraz nezadovoljstva. Nešto poput prijetnji da će, ukoliko se koncert u Areni otkaže, ista biti eksplozivom dignuta u zrak. U čemu je tu problem? Prije svega u uvjetovanosti i mogućnosti dresure ljudi. Poveži im nekoliko puta svete pojmove s određenim glazbenim izvođačem i uskoro taj izvođač postaje svet. Nije to topla voda, a fanatici kao i budala ne rastu na drveću, već su tu negdje, motaju se oko nas i čine nam život relativno težim, no u svakom slučaju zabavnijim. Je li glupost samo igra genetike kako bi se ‘normalni’ ljudi imali čime baviti i zabavljati te se na taj način razvijati, vjerojatno nikad neće biti objašnjeno. Kao što meni nikad neće biti jasno zašto toliko volimo živjeti u lažima? Laž je da Thompson promiče ljubav i vrijednosti jer ako ti čovjek koji se zove po oružju i koji mačem mlatara po pozornici mora reći da je važno voljeti svoju braću i sestre, onda si u najmanju ruku poremećena budala. Kao što sam i ja budala u ovim trenucima kad pišem o tako prokleto očitim stvarima.

2. Facebook fijasko i hrpa salonskih revolucionara

Dobro, možda pretjerujem. Možda prosvjed ‘Stegnite vi svoj remen, bando lopovska‘ nije bio fijasko. Možda je nova revolucija u klikanju mišem umjesto u mahanju transparentom. Ako se sve modernizira, zašto ne bi i revolucija? Po tome je prosvjed itekako uspio. Meni, nažalost, nikako nije sjeo. Ne sviđa mi se što je jedan od govornika deklarirani ustaša koji hoda svijetom s torbom na leđima na kojoj je crnom tintom uklesano ustaško U. Ne sviđa mi se i to licemjerno zazivanje i taj neutemeljeni vapaj da smo u krizi i da ljudi žive na kredit. Naravno da žive na kredit kad kupuju pizdarije koje im ne trebaju. Naravno da je potrošačka košarica kilava kad u nju nije ubrojen podatak koji kaže da prosječna RH obitelj ima minimalno četiri mobitela. Seremo kako nemamo što jesti, no imamo iPhone. Seremo kako nam je loše, ali vozimo nove i dobre aute. Prosvjed je zagovarao i nekakvo, Bože me sačuvaj, pretakanje iz ‘vrha’ prema ‘masama’. Dragi moji Hrvati i katolici, da je Bog htio da sirotinja bude bogata, prvenstveno bi se pobrinuo da ne bude sirotinja u glavi. Drugo, ako već želite biti bogati – budite bogati duhom. Sve će vrlo brzo biti bolje. Eh, i da – ne zaboravite izaći na sljedeće izbore. Bilo bi predivno kad bi glasanje bilo kao pristupanje facebook grupi. Registriraš se, jedan klik i to je to.

1. Vlatka Pokos i ‘kokoš ili jaje?’ efekt domaćeg žutila

Novinari i urednici su krivi što nas zanima žutilo. Oni su nam to godinama trpali kao relevantno pa sad teško možemo razmišljati svojom glavom i donositi vrijednosne procjene. Ti isti novinari pišu te žute novine i urednici stavljaju te žute natpise pa kako se ne bih rastužio kad dam sedam kuna za novine, prelistam ih i unutra nađem samo žutilo!? K vragu i ta tiskana sranja! Okrenimo se internetu! Okrenimo se WWW-u koji nudi nevjerojatno velik izbor. Želim kulturu? Evo je! Želim filozofiju i intelektualno naricanje o svjetskom bolu? Evo ga! Besplatno i dostupno, jebeš više tiskane novine. I što se onda dogodi? Istovremeno na web stranici imaš vijest o tome kako ćemo do 2012. godine pronaći planet sličan Zemlji u obližnjem svemiru i vijest o prekidu Vlatke Pokos i Dine Bubičića. Prva vijest je atraktivna, intelektualna i zabavna. Ispunjava sve kriterije i čovjek bi očekivao da će svi kliknuti na nju. No, vjerojatno je nisu ni percipirali zbog Vlatke Pokos i njezine tužne, ljubavne priče. Taj je članak (kažu Google Analytics) oborio sve rekorde čitanosti. (Za portal Jutarnji.hr znam neposredno, za ostale posredno) Desetak tisuća više klikova nego ‘obične’ vijesti. Kladim se da u tih 10 tisuća ljudi barem 90 posto govori kako su ‘novine žute’ i kako su ‘novinari i urednici srozali novinarstvo’. To što su oni imali izbor kliknuti na nešto drugo, a ne na Vlatku, mi više nije toliko ni neobično koliko retardirano.

Pojmovnik:

Stanković nakon ispaljivanja čepova prekinuo emisiju

Nives Celzijus zbog diskriminacije tuži pulski sajam

Bombu u dvoranu postavio Thompsonov obožavatelj?

Samo desetak tisuća ljudi na Facebook prosvjedima

Prekinuli Vlatka Pokos i Dino Bubičić

Index.hr bio je nedostupan 25 sati. Putem priopćenja koje je jučer stiglo u novinske redakcije javili su kako je u pitanju ‘intezivni DDoS (Distributed Denial of Service) napad na portal te kako tehničko osoblje Indexa radi na zaustavljanju napada’.

Vlasnik portala, Matija Babić, dodao je kako im je šteta već sad viša od 100 tisuća kuna.

To je činjenica, ne mogu naplatiti bannere i oglase kad ih nisu ‘vrtili’ na sajtu. No, evo također i još nekoliko činjenica koje su me navele da posumnjam u istinitost njegovih tvrdnji.

- Nekoliko programera i system admina s kojima sam danas razgovarao potvrdili su mi sumnje da napadi ne mogu trajati toliko dugo. Upućeniji će znati više, no takvi napadači se režu čim se primijeti povećana aktivnost s jedne (ili više) IP adresa, a čak i da su uspjeli u potpunosti uništiti servere, proces podizanja sistema na novom serveru ne bi trebao trajati duže od osam sati, tvrde upućeni. Posebice kad je riječ o jednom od najposjećenijih portala koji mora imati dobru zaštitu i podršku.

- Što se zapravo dogodilo najbolje zna sistem administrator koji ima pristup logovima servera. Indeksovi su smješteni u Vodatelu, odnosno u Metronetu, što je javno dostupna informacija. Preko poznanika sam došao do osobe zaposlene u jednoj od spomenutih tvrtki koja tvrdi da nema nikakvih hakerskih napada niti ikakvih prijetnji izvana. Informacija je dovoljno pouzdana da joj vjerujem.

- Istu priču sasvim slučajno potvrdila je i jedna neoprezna zaposlenica Indexa koja je danas na tramvajskoj stanici glasno na mobitel pričala o problemima u redakciji, navodeći kako su primorani ‘prodavati’ priču o hakiranju, dok je zapravo problem u (ne)održavanju servera. Dodala je kako njihov vlasnik tvrdi da im je priča o hakiranju odličan marketinški potez.

Slažem se, taktički odličan potez prodavati priču o hakiranju u danima kad vladini poslušnici svima pomalo kuckaju na vrata zbog mnogo manje bitnih informacija nego što su objavljene na Indeksu. Ono što će se sad dogoditi jest light verzija Stojedinice.

Index će opet proraditi, pisat će o zlim hakerima koji su ih napali, predočit će policijski zapisnik kao dokaz da su iste prijavili i bit će žrtva sistema, dižući se tako u očima čitatelja, a sve zbog nekoliko tehničkih poteškoća.

Moji motivi nisu zlonamjerni, radim na konkurentskom portalu i to što su oni nedostupni (nama) ostalima ide samo u prilog. Vidim koji su im (marketinški) razlozi za takvo postupanje prema čitateljima, no ne odobravam ih.

Ekipu s blog.hr portala je padanje servera koštalo par stotina korisnika, ali su barem bili iskreni.

UPDATE:

Index.hr je ponovo dostupan, nakon 25 sati odsutnosti. I dalje su kod iste priče.

Novi PlanB već je par dana na kioscima, a evo i par komentara na sadržaj. Tema broja je perspektiva, odnosno promjena iste. Bilo da je riječ o mjestu stanovanja ili načinu korištenja (i pronalaska) energije. Pa krenimo redom prebrati sadržaj koji mi se posebno svidio.

Jedna i jedinstvena Irena Rašeta otvara lepezu tema člankom o Domovima, slatkim domovima superheroja. Gdje žive, zašto tamo žive i slično. SF tema na rubu realnosti. Ire ima i još bolju temu, a to su Star Trek kapetani, odnosno Gdje su i što rade. Nisam znao da je Picard imao bend Sunspots u kojemu su bili i Riker, La Forge i Data. Kao i da su Data i on kumovi u RL-u.

Sanja Radović piše o projektu Venera. Što je to, zašto je bitno i koja je ideja? Google je štur, PlanB zna

Kolegica iz crne kronike Jutarnjeg lista Mila Batinica i ja u ovom broju obrađujemo temu Mali grad Hrvatska. Kaže otprilike ovako: Odabrali smo 30 gradova do 15 tisuća stanovnika, saznali zilijun informacija o njima, strpali ih u excel tablicu (koja je objavljena i velika i nemojte je gledati jer će vas zaboljeti glava), malo računali prosjeke, pa onda malo ponderirali (jel?) podatke jedne s drugima i računali, kemijali, da bi u konačnici dobili neke postotke koji kažu da je jedan grad na poziciji broj jedan, drugi na dva… i tako do trideset. Uz brojke idu i kratki tekstovi s nekim najbitnijim podacima o svakom gradu…

Oglašavanje je ozbiljna stvar, tvrdi Olja Petrović. Ne mogu se ne složiti s njom, posebice kad sam pročitao tekst koji fokus ima na kampanji “Rumunji u Europi”. Što i kako? Čitajte

Definitivno najzanimljivija individua u Jutarnjem listu je Tanja Rudež, profesorica fizike koja prati znanost i to radi izuzetno dobro. Ovaj put u PlanuB piše o Pantentima s Ruđera. Tvrtka Ruđer inovacije komercijalizira znanje.. kako i na koji način? Sve lijepo piše.

Kolega Robert Pašičko kojeg sam napokon i upoznao, piše o Strategiji energetskog razvoja RH. Poprilično teška tema, ali nevjerojatno informativna i zanimljiva. Kakva će nam biti energetska budućnost, što piše u Zelenoj knjižici..

U Blogosferi se ovaj mjesec bavimo smrću blogova. Siniša Dukarić piše Za, Boris Ličina piše Protiv smrti blogova.

Najzanimljivija tema mi je svakako Vodič kroz filmove o Jamesu Bondu Bojana Mušćeta. Dobar način da se prisjetite svih onih dobrih James Bond filmova, posebice kad pogledate ovo novo smeće ‘Zrno utjehe’. Oh, utješim ih zrnom u čelo. Uništiše Bonda.

Cheerleading! Da, ima ga i u Hrvatskoj i da, one su lijepe, mlade i rasplesane. Puno slika, malo teksta, kako i pristaje.

Krešimir Mišak gost je kod Stele Jelinčić u rubrici Demode na mode. Nakon toliko emisija Na rubu znanosti ovaj čovjek zaista ima što za reći.. a mi što za pročitati.

Tu su i uvijek prisutne rubrike koje se bave glazbom, književnošću, filmom, dizajnom, webom i hrpom drugih stvari.

Inače, PlanB se odlično drži na tržištu. Sve više me ljudi pita što znam o časopisu i kakav mi je, a evo čujem i da će studenti u Rijeci raditi i neko istraživanje povodom teme iz PlanaB.

Budućnost je, dakle, optimistična. Kao i sljedeći broj.

Dok čekamo novi broj PlanaB i komentare, evo nešto iz starih brojeva dostupnih na webu. Članak ‘Kako je web promijenio jezik’ bavi se ponajviše klincima, Google generacijom i njihovom odnosu prema jeziku, prema internetu, a onda i prema jeziku u odnosu na internet. Što kada se skraćenica ‘LOL’ pronađe u školskoj zadaći? Što kada onaj koji ju je napisao pritom ne misli da je napravio nešto loše? Nešto više o tome možete pronaći na stranicama PlanaB, preciznije na ovom linku.

Novi broj je upravo ovih dana stigao na kioske. U njemu ovaj put imam združenu temu naziva Mali grad Hrvatska. Više o tome dok i sam vidim kako je ispalo.

U međuvremenu sam otkrio jednog ful zabavnog lika na YouTubeu. Onako, relativno inteligentan humor i zanimljive dosjetke. U jednoj od njih obračunava se s masovnim medijima, mnogima omiljenim obmanjivačkim aparatom. Da ne duljim:

Dvije predivne djevojke s radio Studenta ugostile su me danas u svojoj emisiji “Pozitiva“. Glavna tema - blog. Što, kako i zašto, kad sam počeo, gdje sam završio, što me veselilo. Ukratko, brbljali smo o blogu i svemu što se bloga tiče. To mi je treći medijski nastup u kojem sam ja gost (BUG, Dobro Jutro, Hrvatska) i gdje brljavim nešto o blogu. I svaki put (kako li ovo nadmeno zvuči) tijekom i nakon intervjua razmišljam o tom božjem blogu i što će s njim biti.

Odustao sam od pisanja valjda već dvadeset puta, proglasio ga mrtvim u svim mogućim medijima, pokopao, raksrstio s njim i opet mu se vratio. Razmišljam što će na kraju biti s tim svim blogovima i danas dolazim do jednog predivnog zaključka; blogovi će (p)ostati virtualni CV. Ništa mnogo više od toga, mjesto za proširenu samopromociju.

Moj blog, primjerice, vrvi samopromocijom. Smatram to pozitivnom osobinom, koju je moguće unovčiti. Kad bih, primjerice, zapošljavao nekoga u svojoj novinarskoj struci, mrtav hladan bih ga tražio da mi navede adresu svog bloga. Kada bi mi netko u CV-u naveo adresu bloga i napisao “za više informacija”, mislim da bih ga zaposlio isti čas, iako bih mu na blogu saznao da se bavi okultizmom i da je po struci zapravo priučeni mesar.

Slučajno ili ne, danas sam vidio da je Borja na naslovnici PlanaB istaknuo moj članak o četvrtom rođendanu bloga u Hrvata iz devetog broja. U njemu isto moraliziram o sličnoj tematici, što je bilo, kamo će ići i što će biti.

Pa kad se osvrnem, pogledam, od bloga samo dobro. Od lijepih djevojaka sa Studenta sam saznao da je jedna djevojka (meni nepoznata) prestala čitati blogove nakon što sam prestao pisati Aristona. Opet slučajnost ili ne, ne znam. U svakom slučaju, kad god otvorim ovaj prokleti editor i krenem pisati, teško mi je zaustaviti se.  Žao mi je ponekad što sam prestao objavljivati neozbiljne piskarije. Tad je to još bio blog, prije nego je postao CV.

Dok razmišljate o tome, evo jedne kišno prigodne.

Europapress Holding (EPH) od sutra ima još jedan website u svojoj ergeli - Gorila.hr. Beta verzija već je par tjedana dostupna online, no službena promocija i početak rada kreću od sutra.

Što je Gorila.hr?

Riječ je o servisu, news agregatoru koji sakuplja najzanimljivije sadržaje s EPH-ovih web izdanja (Jutarnji, Slobodna, Cosmopolitan, Sportske novosti…). Glavni sadržaji su odabrani urednički, ne putem nekog algoritma (iako ni ta opcija nije isključena u budućnosti), a ostatak RSS tehnologijom. Klik na pojedini članak vodi vas na sajt i originalnu lokaciju sadržaja.

Što sve mogu naći na Gorili?

Osim navedenog sadržaja, na Gorili možete pratiti vijesti sa nekoliko vanjskih portala (CNN, BBC) te nekoliko domaćih i stranih blogera. Fun zone i Video box donose pregršt light sadržaja, a vodič vas podsjeća na događaje u Hrvatskoj. Osim toga, tu su i vremenska prognoza, stanje na cestama, recepti i brojač kalorija, tečajna lista s konverterom, englesko-hrvatski riječnik…  Ukratko, svega da se ubije dvadesetak minuta klikajući.

Zašto bih išao na Gorila.hr servis?

Pretpostavimo da većina korisnika interneta nisu power useri koji vješto barataju RSS tehnologijom, pronalaze zanimljiv sadržaj na netu bez puno problema i u kratkom vremenu. Gorila.hr je sajt namijenjen ekipi koja želi doći na jedno mjesto i tamo naći najzanimljivije i najaktualnije sadržaje na (domaćem) webu. Dakle, ako niste u ovih četiri posto naprednih usera, Gorila.hr je za vas. Uz to, ono što se meni posebno sviđa, imaju Gorila zaglavlje koje vas podsjeća s koje ste stranice kliknuli tako da ne morate koristiti hrpu back klikova.

Oh, i jesam li spomenuo da će uskoro imati i svoj mail? @gorila.hr zvuči jako dobro

Nego, Nebojša, zašto ti reklamiraš Gorila.hr servis?

Nakon što smo ugasili Sutra.hr, kratko vrijeme sam radio na pripremi Gorile. Doduše, tad se sajt zvao uber portal što mu poprilično jasno ocrtava smisao i koncept. Onda sam počeo raditi na Jutarnji.hr portalu, kao novinar i urednik smjene, napustio Gorilu, ostavljajući tamo svoju omiljenu urednicu (četvrtu od pet u par godina rada!) da bude kreativna i vrijedna.

Pa rekoh, da joj poželim sreću u radu. U svakom slučaju - bacite oko i komentirajte.

Zadnji pasus ovog posta nije posvećen Gorili

Kao što rekoh, prije par tjedana sam počeo raditi na Jutarnji.hr portalu. Zapravo, prvi radni dan mi je bio za vrijeme akcije Indeks, otkad imamo nešto drugačiju naslovnu, noseću vijest. Budući da se još uvijek navikavam na brz i naporan tempo rada na news portalu, u potpunosti sam zanemario sve ostalo i sve ostale. Dva projekta stagniraju, čekaju.  Eto i odgovora zašto mi blog sjedi u tami, u bespućima plavetnila i čeka da mu se posvetim.

Kad već najavljujem, iskoristit ću priliku i najaviti neke promjene na Jutarnji.hr portalu. Do sad ste zapravo mogli vidjeti da se režim objave nešto promijenio, pa smo sad ponešto brži i aktualniji, web first koncepcija počinje davati prve rezultate. To za sobom neminovno povlači i neke vizualne promjene, a bit će ih.. bit će svega. Informacije ćete dobiti na vrijeme i na ovome mjestu.

PS pasus posvećen je PlanB magazinu

Nisam zapravo stigao predstaviti posljednji broj, pa bacite oko sami na najbolju naslovnicu do sad i sve što se ispod nje krije. Među novim člancima koji su dostupni online, usmjeravam vas na onaj o Twitter novinarstvu za koji sam dobio poprilično dobar feedback.