Mislim da je najbolji dosadašnji izvještaj vezan uz Dragana Davida Dabića aka Radovana Karadžića odradila ekipa CNN-a. Prvu sam vijest vidio upravo tamo, nešto poslije ponoći. Aktivirali su sve moguće dopisnike, političke analitičare, ljudi upoznate sa situacijom, lovom na Karadžića, zločine koje je počinio… ma sve. Okačili su svoju poznatu developing story trakicu te iza nje u real timeu razvijali priču. Dinamično, uzbudljivo, informativno!

HRT je imao takav pokušaj, no nije im išlo baš od ruke. Vidi se da su noću dežurni kamerman, mali od surfanja po netu koji prikuplja informacije te voditeljica. Nema na brzinu sklepanih (a opet kvalitetnih) priloga s mnogo sitnih detalja, analiza, informacija. Nekako mi je to sve bilo suviše plošno, nezanimljivo, pa sam vratio na CNN.

Njima jedino zamjeram prevoditelje koji su prevodili na engleski jezik. Lik je pogubio pola rečenica, riječi i ponašao se onako kako bih se ja, kojemu to nije posao ni struka, vjerojatno ponašao u toj strci. Što se portala tiče, i tu CNN prednjači, sa svojim apdejtovima koji su jasno označeni i vidljivi. BBC također ima odlične izvještaje na svom (prekul) portalu. Pored glavne vijesti ima sve popratne elemente, od profila Karadžića, povijesti sukoba, sve što je potrebno da neupućen netko u kratkom vremenu dobije sve informacije.

Kod domaćih portala me iznenadio 24sata jer sam očekivao da će na svom super prilagodljivom portalu okačiti vijest preko čitavog ekrana, kao za vrijeme EURA, ali ništa, čak im je i u naslovu Karadžić na posljednjem mjestu, pa dok pročitaš… prođe vrijeme. Jutarnji je u tiskanom izdanju imao naslovnicu s velikom slikom Karadžića i natpisom NAPOKON dok je u egidi pisalo Srbi daju Karadžića za EU.

Da sam urednik Jutarnjeg i da mi se tolerira ekscentričnost na uštrb publike, napisao bih NAPOK(L)ON jer je očito da su ga Srbi odlučili darovati Haagu u trenutku kad im to politički odgovara.

Što se samog Karadžića tiče, gledam te fotke i razmišljam bi li ga prepoznao da sam ga sreo i nikako se ne mogu odlučiti. Vjerojatno ne bih jer mu je maska stvarno dobra.

Da - ja sam jedan od tih, njuškala. Proturim nos u svaku novu tiskovinu koju kupim, no ništa ne miriše tako dobro kao novi PlanB, dvobroj kojim magazin slavi svoj prvi rođendan. Vrijeme je da velike medijske kuće izdvoje par milijuna eura i kupe franšizu i časopis. Meni će Borja, naravno, kao uvaženom suradniku dati nagradu u obliku novog Volva (brojka nevažna), ako se to dogodi. Ne laje pas zbog sela, je li tako?

Šalu na stranu. Evo što možete pročitati u novom broju kojeg sam jutros detaljno proučio i koji je po mom skromnom mišljenju u top tri broja po kvaliteti. Vjerojatno i zato što ima više stranica nego inače. Tema broja su mediji, provučeni kroz nekoliko tekstova, bilo da se radi o internetu, novinama ilifilmu.

Za one koji poput mene strepe hoće li se situacija na poslu srediti na vrijeme da odu na Motovun, članak drage mi Zrinke Pavlić o deset godina Motovun Film Festivala dolazi kao naručen. Anegdote, zašto volimo MFF, što nas smeta, tko tu koga i zašto.

Lebowski u svojoj drugoj po redu kolumni Novinar 1.0 duhovito opisuje dogodovštine s bakicama iz provincije, a Tanja Rudež ispituje 25 znanstvenika, svakom po jedno pitanje o umjetnoj inteligenciji ili putovanju kroz vrijeme. Odgovori su odlični i daju naslutiti da Data i Picard ne laprdaju svemirom za džabe.

101 ali bezvrijedan velika je ljetna tema o 101 medijskoj ličnosti koja nam nije trebala. Moj je zadatak bio kontaktirati medijske stručnjake i priupitati ih za mišljenje o ljudima koji isto nemaju, kao ni stav, svrhu i bilo što drugo, a opet svi znamo za njih. Ispod svake osobe nalazi se njezin plan b za daljnje postupanje u životu. Iznimno duhovito, svakako pročitati.

Ne znam tko je Igor Roginek, ali tekst ( i fotke) o Obami i političkom marketingu na šajni-and-gliteri američki način je odličan, kao i njegovi prethodni uradci. Rogi, javi se za pivu.

Možda neugoda nije prava riječ, no otprilike se tako osjećam kad listam stranice rubrika Blogosfera i 2.0 jer to ja popunjavam pa mi je malo čudno gledati tekstove jedan za drugim. U ovom broju pišem o Kultu amatera aka blogera koje sam već spominjao. Nekako u isto vrijeme je krenula i spika oko Hrvatske blogerske organizacije pa mogu reći da su mi sjeli na volej mahom inspiriran knjigom. Pročitajte članak, bit će vam jasnije.

Druga tema kojom se bavim je Twitter novinarstvo. Što je to, ne smijem vam otkriti već vam suflirati da kupite PlanB i sami saznate. Tako piše u mom ugovoru s Borjom vrijednom par stotina tisuća kuna pa ga ne bih htio ugrožavati, nadam se da razumijete.

Treći u nizu mojih tekstova je zapravo nova rubrika Novo i (bes)korisno koju sam izmislio samo zbog povećanja cifre u već spomenutom ugovoru. Tu predstavljam nekoliko novih startupova koji su ili zanimljivi i korisni ili zanimljivi i beskorisni. Na drugoj stranici rubrike u svakom će broju jedan web dizajner odabrati neku novu cool stranicu i predstaviti je. Nadam se da smo ovim potezom barem privremeno ušutkali stotine tisuća čitatelja koji su nakon čitanja posljednjih brojeva urlikali da im nedostaje weba.

Od turbokul stvari tu je intervju s prekul Rockabilly bendom MadMen kojeg volim slušati uz velebitsko u birtiji Route 66. Odlični za plesnjake. Kao i Porsche automobili kojima na iste možete doći već 60 godina, a o čemu možete čitati u dvobroju.

I još mnogo toga, naravno. Navalite na kioske. Još malo pa nestalo.

Posljednjih se dana u domaćoj blogosferi vode zanimljive diskusije vezane uz pokretanje Hrvatske blogerske organizacije. Tu se negdje poteglo (tj. ja sam ga potegao) pitanje o tome je li blog isto što i građansko novinarstvo? Što vi mislite? Laiku u blogerskim vodama to bi pitanje trebalo biti nerazumljivo, no blogerima bi trebalo biti jasnije da razlika postoji i da je upečatljiva. Pokušat ću ilustrirati uz kratko pojašnjenje.

Blog je medij u kojemu ja (subjektivno) pišem o sebi i svojoj okolini, bilo da je moja okolina politika ili rezbarenje. Novinarstvo je profesija čija je zadaća informirati, zabaviti i educirati i koja se može staviti u profesionalne okvire. Blog nitko ne može (ni ne treba, u tome je čar) kontrolirati odgovara li profesionalnim kriterijima (istinitost, preciznost, objektivnost…)

Građansko novinarstvo je ono što je zajedničko blogu i novinarstvu. Pojavljuje se periodično. Kad osoba koja ili je vijest ili ima vijest nastupa u javnosti iz pozicije blogera. Svjedok događaja koji je uz tehnologiju postao reporter.

Mislite li da je građansko novinarstvo, novinarstvo, građanski aktivizam i inicijative, te blogovi jedno te isto? Nipošto. Pristup je u potpunosti drugačiji.

Stranica Books je apdejtana. Za sad se na njoj nalaze tri knjiške preporuke; stručna literatura koja se bavi webom, medijima i sociologijom. Kako vrijeme odmiče tamo će smještaj naći sve što pročitam, a čini mi se da je vrijedno preporuke. Možda će tako biti i s knjigom Tko uopće smišlja te reklame?!? Borisa Belaka koju upravo čitam.

Najavio sam ranije da čitam The culf of amateur - how today’s internet is killing our culture, Andrewa Keena. Eh, pa pročitah i dojmovi su snažni. Mislim da je svaki bloger treba pročitati i malo se zamisliti jer Keen ne otkriva toplu vodu i baca nam je u lice, nego realno spušta na zemlju sve amatere ovog svijeta (ponajviše blogere) koji misle da mogu biti autori, publika i kritičari u isto vrijeme. Demokratizacija medija jede svoju djecu. Detaljnije dojmove, njih par tisuća znakova, moći ćete pročitati u sljedećem broju PlanaB koji izlazi za sedam dana.

Ali doslovce. Sinoć nešto prije ponoći kroz otvoreni prozor u sobu mi je uskočila ogromna tigrasta mačka! Sjedim pored stola, noge na krevetu, slušalice na ušima i koncetracija usmjerena na neko štivo kad li se neman došulja s leđa! Priznajem, obnevidio sam od straha… jer ne bi to bilo čudno da sam u prizemlju kuće u Sv. Nedjelji, ali ja sam na sedmom katu na Savici, huh? Prefrigana ljepotica poluduge dlake začas se udomaćila, skočila mi na krilo i naumila odrijemati jedno vrijeme. Napravio sam joj sendvič od srijemske i sira, ali nije bila baš nešto oduševljena. Izdrapala me, ostavila kilogram dlake i pobjegla kroz prozor prije nego sam je uspio uhvatiti i odlučiti što napraviti s njom. Nadam se samo da nije pala sa sedmog kata jer, iako je mačka, sumnjam da bi preživjela.

Nego, članci iz starih brojeva PlanaB mogu se čitati na webu. Naravno, s par mjeseci zakašnjenja. Teme iz trećeg broja su online, a među njima i moj prvi tekst (G.G. Marquez) za PlanB.

Dobro, nisam pobjedio na Uključi se natječaju, iako sam trebao. Iz rada kojeg ću priložiti to je sasvim očito. Moja teorija urote kaže kako su me diskvalificirali jer radimo u istoj medijskoj kući pa ne bi bilo fer prema ostalim natjecateljima. Pogledajmo stoga temu natječaja i pogledajmo moju interpretaciju iste. Naravno, ovo prethodno je šala, molim uključiti perceptore i receptore ironije. : )

Tema: brzina

Pokušaj na trenutak zamisliti kojim su ritmom živjeli tvoji starci. Ili, još bolje, tvoji djedovi i bake. Danas je to posve druga priča. Razvoj tehnologije diktira ritam života i mijenja načine razmišljanja, komuniciranja te percepcije vremena i prostora. Prekooceanski letovi skratili su vrijeme putovanja, internet je ubrzao podjelu informacija te omogućio brzu multimedijalnu interakciju. Brzina je zaista promijenila čovjekov život.

Klikom na (ne)nagrađeni masterpis isti postaje veći:

Update: Ovaj genijalni uradak uvrstili su u top 10 ostalih prijedloga.

Borivoj Radaković ove će jeseni predstaviti novi roman naziva “HBLJ” odnosno “Hrvatski bedem ljubavi”. To nije bilo kakav roman. To je rimovani roman. Evo što kaže Radaković za Večernji list zašto je odabrao tu formu.

Meni motivacija uvijek ide prvenstveno iz jezika i nosi me putanjama koje nekad znam unaprijed, a nekad ne. Nemam uzora osim u jednome – u jeziku Kur’ana koji je veličanstven, gotovo savršen u zvukovitosti. Osim toga, toliko sam zgađen suvremenom produkcijom amatera, što otužnih blogerčića koji sami ne pročitaju svoj vlastiti tekst što isfabriciranih genija koji drndaju po tipkovnicama i ispisuju svoje mudrolije a da nemaju ni znanja niti osjećaja za jezik i književnost, da želim napraviti distancu – hajde, dječice, pokušajte nešto na nekom putu kojim nitko prije vas nije kročio. Bezbroj je epigona, vrijeme je potpunog manirizma, a meni je od toga mučno. Zato malo tehniciram, tek da se vidi razlika u kategorijama.

Obratite pozornost na boldane riječi čovjeka (inače mi vrlo simpatičnog) koji piše roman u rimi. Uviđate li ironiju? Hipertekstualni roman bi bio nešto novo na domaćoj sceni, ne i roman u rimi.

Kad smo već kod amatera, moram se pohvaliti: jučer mi je napokon stigla knjiga The cult of amateur - how today’s internet is killing our culture Andrewa Keena. Zašto Keen misli da web 2.0 uništava kulturu, pročitajte u jednom od sljedećih brojeva PlanaB. Javim detalje.

Tomislav Klauški s Index.hr-a mi je inače tak-tak kolumnist, pročitam ga reda radi. Ali danas mi je odličan. U vrijeme nogometne euforije u kojoj se veliča glupost i nasilje i kada su pucnjava i divljanje dopušteni jer se, eto, slavi, nađe se pokoji čovjek zdrava razuma poput njega pa napiše odličnu kolumnu naslova Bilića za predsjednika: Kako mediji grade božanski kult.

Osnovna teza je Bog dao - Bog uzeo, tj. Mediji dali - Mediji budu i uzeli. Kad Bilić prvi put posrne, a hoće jer je to logika nogometa, da pobjeđuješ ali i gubiš, onda će ga svi razapeti. Više neće biti zanimljiv jer će biti sasvim običan čovjek, kao i svi mi ostali, sa svojim manama i prednostima. No, da ne duljim, sve je rečeno u kolumni, pročitajte je.

Zrinka Pavlić, TV kolumna “Big sister” u posljednjem broju Nacionala:

Po čemu znamo da je ljeto iza ugla i da će nas s ekrana ubrzo zapljusnuti reprizama krcate programske sheme? Po tome što ispod kamena odnekud ispužu nove epizode “Čarolije”, neki slamom bogati mozak ukine ponoćne reprize jedne serije i iz čistog mira uvede druge, a udarne termine vikendom zaposjednu festivali lakih nota koje će se za godinu-dvije uvelike pjevati na svim karminama diljem domovine. Ne znam, možda su takve priredbe zanimljive ljudima koji su išli u školu s banom Jelačićem i ekipom, ali sumnjam da je itko iz te generacije budan subotom (ili bilo kojim drugim danom) nakon Dnevnika. Sve i da jest, lepršavi nastupi Branka Uvodića i Rosande Kokanović zacijelo bi ih urokali brže od šećerne kome, a pokušaji duhovitosti voditeljskog dvojca vjerojatno bi im prouzročili zdravstvene probleme koje HZZO još nije priznao.

Sad sam se, doduše, izdao. Otkrio sam vam razloge zbog kojih prolistam 24sata i Nacional.